Legendarni Mostarac nakon 20 godina odlazi iz Arsenala

Neki od nas su ga tražili pogledom, ipak je bio zadnji radni dan na Emiratesu, zvučalo je kao savršena prilika da prošeta terenom pored ili barem negdje u sjeni najboljeg prijatelja, da se pokaže i da mahne onima za koje je radio više od 20 godina i 1.000 utakmica. Ali baš ništa se nije promijenilo.

Rutina na dan utakmice za Boru Primorca bila je gotovo ista još od prvog dana kada je kao trener ušetao na legendarni Highbury, a onda i moderni Emirates. Doduše, bilo je i onih koji bi ga pomiješali sa Steveom Bouldom, pohvalili se kako prepoznaju naše gore list - eno ga naš Boro! - kao desnu ruku Arsenea Wengera, ali njega gotovo nikada niste mogli vidjeti na klupi.

On bi malo prije početka zauzeo svoje mjesto u jednoj od onih dosadnih direktorskih loža, ugurao se među one koji su tu većinom zbog besplatnog jela i pića, u zadnji red i najbliže izlazu, piše Telesport.hr.

Boro Primorac rođen je u Mostaru 1954. i njegov je nogometni put gotovo preslika svakog iz te generacije igrača. Loptanje s drugarima, igranje na mahalama - neslužbenomturniru mostarskih kvartova kojim bi zujali Veležovi treneri i tražili nove igrače - prilika za dokazivanje u juniorima, probijanje do prve momčad i ozbiljan profesionalni nogomet. Međutim, njegova igračka karijera bila je izuzetno važna za ono što će uslijediti u budućnosti.

Manda, kako su ga zvali u Mostaru, na prvoligaške je terene stigao zahvaljujući Sulejmanu Repcu, jednom od najboljih trenera svoje generacije. Nije to bilo vrijeme kad su mladi lako dobivali priliku, ali Rebac je upravo s mahala gradio momčad za Prvu ligu. Primorca, čiji je brat Slobodan već igrao u Veležu i skupio 128 prvoligaških nastupa, u vatru je poslao tri mjeseca prije njegova 18. rođendana, kada je na Bijelom brijegu u pobjedi protiv Borca (1-0) zamijenio Mirka Ćorluku.

Boro je već sljedeće sezone postao standardni prvotimac, a Rođeni su u sezoni 1973./74. bili u utrci za titulu prvaka i to s Hajdukom i Partizanom. Beograđani su ostali na dva boda zaostatka, a Hajduk i Velež prvenstvo završili s po 45 bodova. Velež, koji je imao pobjedu, ali i poraz više, u Mostaru je slavio s 1-0, u Splitu je bilo 2-2, ali na kraju je odlučivala gol razlika (Hajduk je imao +8 u odnosu na Velež) pa je titula otišla u Split. Za njom je četiri godine kasnije otišao i Primorac - nakon odsluženog vojnog roka nije se vratio u Mostar navodno nezadovoljan odnosom kluba prema njemu, nego se pridružio Splićanima.

Igrao je Boro za sve omladinske selekcije Jugoslavije, predvodio ekipu na Mediteranskim igrama 1979. (koje je obilježila tučnjava s Alžircima, vrijedi pogledati), na Olimpijskim igrama godinu kasnije, a za A reprezentaciju skupio je ukupno 14 kapica.

No, prelazak u Hajduk bio je veliki iskorak za njega - iako već reprezentativac i vjerojatno najbolji half u povijesti Veleža, tek je u Splitu doživio potpunu afirmaciju. Doduše, i ondje ga pamte po čuvenoj utakmici s HSV-om u kojoj je promašio penal, ali i 1979. osvojio naslov te, najvažnije od svega, imao priliku raditi s Tomislavom Ivićem.

Kada je Boro prvi put sreo Arsenea, obojici je bilo jasno da će biti nogometni treneri. Primorac je krajem 1980-ih odrađivao svoje posljednje dane u Cannesovoj zadnjoj liniji, ali bi se tijekom tjedna sastajao s Wengerom, njegovim prvim susjedom Richardom Conteom i nekadašnjim francuskim reprezentativcem Jean-Marcom Guillouom, pa bi na plaži igrali dva-na-dva. Satima su trajali nogometni razgovori ove četvorke, a već nakon odigrane posljednje utakmice Primorac je preuzeo Cannesovu momčad kao prvi trener. Tri godine kasnije njihovo prijateljstvo postalo je javno.

Primorac je trenirao Valenciennes u vrijeme dok je Bernard Tapie vodio Marseille prema europskom vrhu. U tjednu kada je Marseille čekao utakmicu s Milanom, Tapie nije želio pretjerano riskirati, pa je ponudio novac trojici Valenciennesovih nogometaša da ‘povuku ručnu'. Ovi su izgubili 1-0, ali je jedan od igrača puknuo i sve ispričao Bori. Tapie je pokušao podmititi Primorca, nudio novac i napredak u karijeri u zamjenu za šutnju, ali ovaj je dušu otvorio Wengeru - tada treneru drugoplasiranog Monaca - a ovaj mu savjetovao da sve prijavi vlastima. Primorac je tako postao glavni svjedok tužilaštva u procesu protiv Tapiea, a sud je povjerovao njegovoj tvrdnji da je bio u Tapieovom uredu jer je savršeno detaljno opisao pogled s prozora, ali i velika stopala njegove tajnice.

Bilo je jasno da je Tapie kriv, ali i da je prejak da olako padne. Marseilleu nisu oduzeli titule, on je osuđen na dvije godine, a mediji su razapeli Primorca koji je odmah dao otkaz u klubu, pa za njega više nije bilo mjesta u francuskom nogometu. Nije bilo ni za Wengera, on ga je jednostavno bio sit - ali kada je japanski Grampus 8 1995. na potpis poslao ugovor Francuzu, on je u njega dopisao klauzulu po kojoj dovodi svog pomoćnika.

Wenger je bio oduševljen Borinim znanjem. Ovaj bi potpuno povučen sjedio sa strane i gledao utakmice, upijajući detalje o svakom igraču i svakoj momčadi. Nekoliko mjeseci nakon što je Wenger instaliran na Highbury, uvjerio je svoje poslodavce da vrijedi ponuditi ugovor Primorcu. Iako je na početku djelovalo da se radi o samozatajnom poslušniku koji slaže čunjeve i pokazuje vježbe, u praksi se pokazalo da je Boro Wengerov najvrjedniji suradnik. Suprotno od dojma kojeg je ostavljao u javnosti, svojom otvorenošću i humorom postao je spona između igrača i Wengera. Martin Keown je u knjizi Invincible Amy Lawrence objasnio kako je Boro, koji usto govori devet jezika, za razliku od šefa i ostalih trenera uvijek sjedio i razgovarao s igračima na kraju autobusa.

Nekadašnji Arsenalov vratar i klupska legenda Bob Wilson opisao ga je kao "hodajuću enciklopediju", ali i čovjeka koji je na kuku spojen s Wengerom. Keown prepričava kako bi se dvojac zatvarao u sobu i satima gledao nogomet - hranu bi stavili na koljena i samo mijenjali utakmice i situacije. I tražili igrače koji bi im odgovarali. Primorac je u Cannesu vodio Zinedinea Zidanea, ondje je upoznao i Patricka Vieru i Wengeru savjetovao da ga dovede u Arsenal, a navodno je među prvima vidio i potencijal Zlatana Ibrahimovića. O ostalima nikada nećemo saznati, jer to i nije važno. Boro samo radi svoj posao.

Za bilo kojeg igrača na svijetu da pitate Boru, zna o kome se radi. Kada bismo igrali u Europi ili kada bih igrao za reprezentaciju, ako sam želio nešto znati samo bih pitao Boru. Zna koliko je neki igrač dobar, kakve su mu karakteristike, kojom nogom igra. Sve iz glave, prepričao je Keown.

Često se pričalo da će Primorac napustiti Wengera i zaigrati solo. Nekoliko je velikih priča o njegovom preuzimanju klubova - zadnja je ona od prošle godine, kada se govorilo da je potpisao za Konyaspor, ranije ga se nekoliko puta dovodilo u vezu s Lilleom, a navodno ga je na klupi želio i veliki Bayern. Ali za Primorca ta opcija nikada nije postojala. Ne samo zato što više nije vjerovao nikome nakon svega što mu se dogodilo u Valenciennesu, gdje se zarekao da neće biti glavni trener. Primorac jednostavno nikada nije volio biti u centru pažnje - samo je želio raditi i živjeti nogomet, 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu osim kada je u svojim Mostaru i Splitu, a to kao menadžer nije mogao nigdje.

Više od 20 godina kasnije Arsene je posljednji put mahnuo Arsenalovim navijačima, a o njemu su napisane knjige i snimljeni filmovi i u povijest će ući kao veliki nogometni revolucionar. Ali ostat će zapisano i da je od dolaska Bore Primorca u London Arsenal osvojio tri titule prvaka, sedam FA kupova i igrao finale Lige prvaka.

Dvadeset godina, gotovo 1.200 utakmica, skoro 700 pobjeda, desetine tisuća treninga i stotine nogometaša s kojima je radio i tisuće o kojima je pričao. Nije ga bilo u novinama, nije ga bilo u televizijskim raspravama, nitko ga gotovo nikada nije spominjao. Jedan Arsenalov fanzin nazvao ga je "nevidljivim čovjekom" - nije ga bilo na klupi, nitko ga nije znao ni prepoznavao, ali Borin utjecaj na Wengera bio je ogroman. Bio je njegov nogometni brat blizanac.

Povučeni brat Gustav koji je sjedio na tribinama i u tišini buljio u teren.

(Saša Ibrulj/ Telegram.hr.)