FOTO  Kristina Čarapina: Zrinjski je jedna velika obitelj i ponos moje Hercegovine

To su dva sasvim dobra razloga za razgovor s Kristinom, pa evo što kaže za naš portal HERCEGOVINA.info.

Kao prvo otkuda jedna djevojka u nogometnim vodama?

Prije svega pozdrav svim čitateljima portala HERCEGOVINA.info. Mislim da se ljubav prema nogometu u našoj obitelji prenosila s koljena na koljeno. Mama je vjerni navijač i zaposlenik Zrinjskoga, a baka je također bila u nogometnim vodama i radila dugi niz godina Pod Bijelim Brijegom.

Da li je teško raditi u jednom nogometnom klubu kao što je Zrinjski?

Zahvaljujući voditelju škole Draganu Periću koji daje i srce i dušu kako bi mladim nogometašima osigurao sve najbolje, naučila sam da niti jedan posao nije težak, ni naporan kada ga radiš s ljubavlju i velikim zalaganjem.

Što u biti za tebe znači HŠK Zrinjski?

Zrinjski je jedna velika obitelj i ponos moje Hercegovine .

HŠK Zrinjski je prije par mjeseci pokrenuo ŽNK Zrinjski, ali sve je stalo. Ima li ipak prostora da se taj ženski klub pokrene pošto je interes djevojaka za treniranje ogroman?

Pokušali smo pokrenuti nogomet za djevojčice i imali jako velike planove. Odaziv djevojčica je bio više nego odličan, no zbog nedostatka odvojenih svlačionica i nemogućnosti dobivanja termina na pomoćnom terenu privremeno smo stali s tim projektom.

S obzirom na taj interes, ali i da je sve više djevojaka na tribinama stadiona, ne mogu a da ne upitam što to djevojke vuče ka sportu za koga se smatralo da je izričito muški?

Zarazna je ljubav momaka prema nogometu, zato mislim da ova nogometna groznica lagano zahvata i djevojke. Stoga nas ne treba čuditi broj djevojaka na tribinama i njihova zainteresiranost za treniranje nogometa.

S obzirom na sve ostale obveze, kako stigneš biti i u nogometu?

Dug je dan tako da dobrom organizacijom sve uspijem stići i odraditi.

Bila si odlična rukometašica (vratarka), sada si u nogometu. Možeš li iz ženskog kuta povući paralelu između ta dva sporta?

Moja ljubav je od malena bio nogomet. Nažalost nismo imali ženski nogometni klub, tako da sam se na neki čudan način vezala za rukomet i provela punih deset godina u rukometnim vodama. Zato pozivam sve djevojke da se bave nekim sportom, jer se može probuditi obostrana ljubav, te možda budu uspješne jednoga dana.

Evo za kraj još neka poruka našim čitateljima?

Za kraj ću navesti strofu iz jedne Coloniine pjesme:
Jer život nije ni bajka ni san, život nas tjera u novi dan, preko trnja i kamenja, ponesi boje svojih zastava...