Ivica Olić u Milanu odigrao svoju 100. utakmicu za reprezentaciju
Meni je reprezentacija od prvoga dana bila svetinja. I puno sam prošao s njom, i lijepih i ružnih stvari, uspona i padova. I nikad kod mene nije bilo upitno želim li igrati za reprezentaciju - kaže Ivica Olić
Hrvatska je imala puno velikih igrača, vjerojatno i većih znalaca, ali rijetko se koji može pohvaliti takvim reprezentativnim dostignućima poput Ivice Olića. On je svojim golovima rušio Italiju, Englesku, Njemačku, Tursku, Srbiju, Kamerun... Na svjetskim i europskim prvenstvima, u odlučujućim kvalifikacijskim utakmicama. Postigao ih je ukupno devetnaest u kockastom dresu, čak jedanaest od iznimnoga rezultatskoga značaja. Protekle nedjelje Ola je na San Siru stoti put obukao reprezentativni dres i jednako ga oznojio kao i prethodnih 99 puta. Nikad nije i neće birati utakmice. On za Hrvatsku uvijek igra istim žarom i angažmanom.
- Došla je stota... Neka je - kaže Ivica Olić. - Žao mi je što na stotoj nisam zabio onaj gol glavom. Bilo je blizu. E, to bi bila prava priča, jer ja sam Buffonu već zabio neke važne golove. Onaj na Svjetskom prvenstvu u Japanu, pa u Ligi prvaka kad smo ih s »Bayernom« rasturili 4:1. Istina je, ja sam, zapravo, malo golova dao na prijateljskim utakmicama, nisam ih puno ni odigrao. A što se tiče natjecateljskih golova, skoro da je svaki moj gol u reprezentaciji bio jako bitan.
Je li brzo došla stota...?
- Kad se vratim unatrag i prebirem malo po uspomenama, vidiš koliko vrijeme zapravo jako brzo prolazi. Evo, k'o sad se sjećam svakog detalja te utakmice protiv Italije u Japanu, što je bilo 2002. godine, a sad je već 2014. na izmaku. Vrijeme stvarno leti. Uspomene i golovi ostaju i označuju vrijeme kad si krenuo, i sad kad sam dogurao ne do jeseni, nego do zime moje karijere, ha, ha... Međutim, ne žalim ni jednog trenutka, ni jednog dana provedenoga u reprezentaciji, ali i općenito u karijeri. Imam 35 godina, igram u jednom od vodećih klubova u Bundesligi, sve što se sada događa u mojoj karijeri je šlag. Jer... Moja je karijera po svim prirodnim procesima već trebala završiti, ali ja se još uvijek ne dam, trajem. Drago mi je jer sam na svom primjeru dokazao da se neke granice ipak mogu pomicati, ja sam dokaz da čovjek i sa 35 godina može imati najbolje rezultate po pitanju trčanja i izdržljivosti. Uostalom, ja sam u 90 posto odigranih cijelih utakmica u Bundesligi ove sezone bio među prvom trojicom igrača po tim parametrima. Dakle, pomaknuo sam neke granice i drago mi je kad mi ljudi kažu da se dive i da ih fascinira ta moja količina želje i trke u 35. godini. To je, meni osobno, najveće zadovoljstvo kad mi obični ljudi priđu i kažu mi tako nešto.
Ola se ne šlepa
Sve, dakle, ukazuje da vaša karijera nije ni blizu kraju?
- Ja sam u šali rekao mlađem sinu koji igra nogomet: Evo, tata je na kraju, sada je vrijeme za novog Olića u reprezentaciji. Neće ni da čuje, kaže mi da moram još igrati, ha, ha... Šalimo se malo. S godinama dolazi iskustvo, zrelost, nekakvi golovi koje prije nisam davao, šuljanje po šesnaestercu, osjećaj koji dođe s brojem utakmica, brojem ponavljanja nekih situacija u igri. To je ono što ti nitko ne može oduzeti. Sada imam neku energiju koju sam nekad trošio na nepotrebne stvari, kada sam prolazio neke mladenačke ludosti. Danas imam mir, danas razmišljam drukčije, danas na utakmicama pokušavam igrati puno jednostavnije, ne komplicirati. Kad si mlad, hoćeš ići glavom kroz zid. Eh sad, moja strast danas nije ništa manja nego onda kada sam počinjao, ali imam iskustvo koje mi pomaže u danom trenutku. I još nešto. Ja danas, kada imam 35 godina, na svim testiranjima snage, izdržljivosti, skočnosti i ne znam čega sve ne, želim biti među prvom trojicom. I u klubu i u reprezentaciji. Ne želim da netko kaže: evo ga stari Ola ‘oće da se šlepa. Ja na svakoj utakmici želim napraviti preko trideset sprinteva, naravno i zabijati golove, pomoći momčadi za koju igram. Jer, ja sam u svim momčadima za koje sam igrao uvijek bio u vrhu strijelaca, ali i među najboljima po pitanju trčanja. Želim trajati u vrhunskom nogometu, boriti se. I ne razmišljam o godinama, samo razmišljam da na svakoj utakmici pružim svoj maksimum i da moja momčad pobijedi. Ono što me hrabri jest činjenica da se ja dan poslije utakmice osjećam normalno, da me ništa ne boli. To je znak da mogu.
Najveću ste krizu nedvojbeno prolazili poslije ozljede koljena 2010. godine?
- Istina. Moje su muke u tom razdoblju trajale skoro dvije godine. Ja sam onda stvarno mislio da je kraj, prolazio sam mukotrpnu rehabilitaciju, čak i poslije kada sam se vratio igranju dosta me boljelo. Tad sam sam sebi rekao: Ola gotovo je, biološki sat je otkucao. E, onda sam rekao sam sebi i ovo: Ola, nećemo se predati. I evo me, u 35. godini igram tri utakmice tjedno i osjećam se savršeno. Ključ svega je da sam ja poslije te ozljede do dana današnjega propustio samo tri treninga. Ej, samo tri! Tjelesna sprema je ključ. Maksimalno sam pripremljen za napore, a imam takve predispozicije da mogu igrati na vrhunskoj razini i odgovoriti zahtjevima modernoga nogometa koji su u Bundesligi na najvišoj razini. Jer... Kad vidim kako Talijani igraju i u kojem ritmu trče, ja bih u Serie A sigurno igrao do četrdesete! Serie A Bundesligi po tom pitanju nije ni do koljena.
Transfermarkt
Htjeli, ne htjeli, susrećete se s nekim predrasudama po pitanju vaših godina. Recimo, starijim igračima na Transfermarktu cijene recipročno padaju kako se povećava njihova starosna dob?
- Transfermarkt je mjerilo za mlade igrače, moj je Transfermarkt bio taj da sam ja u 35. godini dobio dvogodišnji ugovor s jednim od najvećih klubova u Bundesligi koji je mogao dovesti napadača za dvadeset milijuna eura. Ja ne zam igrača kome je to uspjelo u Bundesligi. Uostalom, ja sam i prije nego što sam produžio ugovor s »Wolfsburgom« dobio isto tako ponudu dvogodišnjega ugovora od premierligaša »Stokea«. To je moj Transfermarkt, to je moja realna cijena, a ne parametri nekih analitičara.
Jeste li sveopćeg razočaranja nastupom Hrvatske u Brazilu razmišljali o reprezentativnom oproštaju. Bilo je onih, ima ih i sad, koji smatraju da je među »kockastima« prošlo vrijeme Olića, Srne...?
- Postojalo je takvo razmišljanje, ali ne zbog mišljenja javnosti, mene to nikad nije zanimalo. To je bio isključivo odnos Nike Kovača i mene. Rekao sam da je realna priča da se poslije Brazila oprostim od reprezentacije, da se posvetim nastupima u klubu. Međutim, Niko je rekao da ja budem dio momčadi i da na mene ozbiljno računa. Imao sam dovoljno vremena o svemu dobro razmisliti. Nisam od onih igrača koji će reći »neću više«, a budući da mi je izbornik rekao da me treba, odlučio sam i dalje igrati za reprezentaciju. Znate, svima je nama reprezentacija bila san na početku naših karijera. Kad smo jednom upali u reprezentaciju borili smo se igrama u svojim klubovima da pod svaku cijenu zadržimo taj reprezentativni status. Uostalom, reprezentacija je ogledalo svih naših karijera. Meni je reprezentacija od prvoga dana bila svetinja. I puno sam prošao s njom, i lijepih i ružnih stvari, uspona i padova. I nikad kod mene nije bilo upitno želim li igrati za reprezentaciju, postojalo je samo pitanje trebam li reprezentaciji. Ja i danas kažem sebi ovako: dogurao sam do stote utakmice, vrijeme je da kažem da Hrvatska ima dovoljno dobrih igrača i da dolazi vrijeme nekih novih igrača. S izbornikom imam toliko dobar i iskren odnos da mogu prihvatiti sve opcije. Niko i ja sve možemo riješiti u pet minuta.
Ponosan na Rijeku
Logično je ako ste započeli kvalifikacijski ciklus za Europsko prvenstvo, da razmišljate o Francuskoj 2016. godine?
- Slijedi reprezentativni odmor, ja do sljedeće reprezentativne akcije želim u »Wolfsburgu« ostaviti što bolji dojam, želim igrati, zabijati... Ako bude tako i ako me, naravno, zaobiđu ozljede, ja sam i dalje spreman igrati za reprezentaciju, pomoći. Međutim, odlaziti u dalju budućnost nema smisla. Vrijeme će pokazati do kada ću igrati.
Želje i motiva imate dovoljno?
- Apsolutno. U godinama sam kada svaku utakmicu igram kao da mi je zadnja. Tako i razmišljam, a reprezentacija je za mene uvijek bila ispred svih osobnih interesa. Ja jedino puknem kada se, kao u Milanu, bacam na glavu i sprintam cijelo vrijeme, ne samo ja, nego i svi ostali momci, a onda poslije utakmice čitamo samo o hrvatskim huliganima koji su prekinuli utakmicu.
Na stranu huligani, Hrvatska je poslije Brazila doživjela svojevrsni preobražaj?
- Istina je, trebalo je i vremena da neke stvari sjednu na svoje mjesto. Niko je uletio kao ad hoc rješenje, nismo imali dovoljno vremena upoznati se s njegovim metodama rada. Kako vrijeme odmiče, stvari polako sjedaju na svoje mjesto. Uspostavili smo neki odnos, prihvatili neka nova pravila, na terenu i izvan njega. Što je najvažnije, igramo dobro, poštujemo sve ono što smo se dogovorili u svlačionici. Mislim da je utakmica s Italijom to najbolje potvrdila. Pa... Ja se zaista ne sjećam da je Hrvatska ikad izgledala tako moćno protiv jedne velike reprezentacije, jer pustimo mi što Italija kao sada nije jaka. To je momčad koja ima veliku tradiciju, a na San Siru smo u nedjelju izgledali kao »Barcelona« u najboljim izdanjima.
Debitirali ste protiv Bugarske na Kantridi, imate poziv svih Riječana jednoga se dana oprostiti na novoj Kantridi...
- Hvala na pozivu, ali još ćete malo pričekati na oproštaj, ha, ha... Nikad neću zaboraviti taj dan kad sam prvi put zaigrao za najbolju hrvatsku reprezentaciju, Rijeka će mi ostati u lijepom sjećanju. Uostalom, u zadnje vrijeme jako pratim sve što se oko nogometa događa u Rijeci i mogu samo pohvaliti cijelu tu priču. »Rijeka« je dokaz da se u Hrvatskoj može ispričati jedna zdrava nogometna priča. To me jako raduje, s ponosom pratim »Rijeku«. Oduševljen sam činjenicom da je postala respektabilan klub, ne samo u hrvatskim, nego i u europskim okvirima.
Onda, Francuska da ili ne?
- Daj Bože.
Vezani članci