Interview: Sejo Rebac trener MNK Karaka i NK Mostar

Danas svoje znanje prenosi na mlade, kako u velikom tako i u malom nogometu. Sve to je itekako dobar razlog da sa njim popričamo, pa pročitajte njegovu priču.

Za one koji ne znaju možeš li malo o svojim nogometnim počecima?

Kao i svi moji vršnjaci počeo sam trenirati sa nepunih 12 godina u Veležu gdje sam prošao sve selekcije kod trenera Halilhodžića, Hrvića ,Selimotića i Franje Vladića.U to vrijeme dogurao sam i do dresa omladinske reprezentacije Jugoslavije gdje sam igrao zajedno sa Bokšićem, Lukićem, Jugovićem, Lalićem...,a selektori su bili Rade Matić i Zdenko Kobešćak.

U svojoj bogatoj karijeri nastupao si za mnoge klubove, pa možeš li ih nabrojati?

Za Velež debitiram sa 19 godina i 3 dana, i to protiv u to vrijeme moćnog Dinama sa Bobanom, Šukerom, Šaljom Mladenovićem i Ladićem. Penal bod nakon 1-1 ostao je u Mostaru tu utakmicu pred 18.000 gledatelja pamtit ću cijeli život.U Veležu ostajem do osmog mjeseca 1992 kada prelazim u redove tada drugoligaša NK Neretva iz Metkovića i tu slijedi moje najdraže vrijeme u karijeri. Tu postajem najbolji strijelac 2. hnl-jug sa 19 golova i sa Neretvom ulazimo u 1HNL. Zatim preazim u Varteks Varaždin i zajedno sa Mumlekom Vugrinecom predvodim napad Bubamara jednu sezonu koju smo pod palicom prof. Branka Ivankovića završili na 2 mjestu HNL. Slijedi povratak u Metković u moju Neretvu, pa potom epizode u Neretvancu-Opuzen i Jadranu Ploča! 1996 vraćam se u Mostar i karijeru nastavljam u Branitelju iz Rodoča gdje smo uz pravu klapu završili na 2 mjestu tada 2 lige HB. Na poziv moga prijatelja i tadašnjeg direktora HŠK Zrinjski Bate Puljića prelazim u redove Plemića i tu ostajem dvije sezone. Tada smo izborili i prvo doigravanje za prvaka BiH koje se igralo u Sarajevu pod vodstvom Franje Džidića.

Što najviše pamtiš i koja ti je utakmica najdraža u karijeri?

Najdraža utakmica karijere tu mi se desila kada smo pobjedom u Splitu nad NK Splitom 2-3 i kada je skoro cijeli Metković preselio u Split. Mi smo tom pobjedom osigurali ulazak u prvu ligu, i to će mi vječno ostati u pamćenju.

Nakon toga uslijedila je malonogometna karijera. Bio si jedan od najboljih na malom terenu, pa možeš li malo o tome?

Na poziv Tome Čurčića prelazim na malonogomene terene gdje sa MNK Karaka 3 puta postajemo prvaci države kao i višestruki pobjednici kupa. Dogurao sam i do reprezentacije BiH sa kojom sam igrao i baraž za SP u Kineskom Tajpehu, ali je Češka u 2 utakmice bila bolja.

Može li se povući neka paralela između malog i velikog nogometa?

Mogu reći da je ogromna razlika između velikog i malog nogometa jer se na parketu igra puno brže, lepršavije i tu moraš donositi odluke u djeliću stotinke.

Nakon svega posvetio si se radu sa mladima?

Danas obavljam funkcije trenera u MNK Karaka kao i NK Mostaru gdje radim sa mlađim kategorijama.

Kako funkcionira NK Mostar? Ima li danas talenata kao što ih je bilo u vrijeme kada si ti počinjao igrati?

Talenata moram da kažem ima sve manje jer danas se mladi teško odluče da treniraju jer imaju kompjutere, igraone mobitele i sve ono što mi nismo imali. Nama je igralište bilo jedina zabava. Ipak rekao bi da talenata ima samo trebaju raditi i slušati trenere, a ne već sa petnaest godina biti svojeglavi i misliti da znaju sve o lopti i nogometu. Primjer da talenata ima je jedan naš mladić Domagoj Zovko rođen 1997. godine i koji se trenutno nalazi na probnim treninzima u Wolsburgu. Ja mu i ovom prigodom želim puno sreće u životu i nogometnoj karijeri.

Poruka našim čitateljima za kraj?

Za kraj pozdrav svima čitateljima Hercegovine Info sa porukom da prate i vole sport i čitaju najbolji portal u BiH.