Bruno Repar: Volim naš Zrinjski i želim mu svaku sreću

To je, pričaju stariji, bila jedina društvena igra i preokupacija većine dječaka koji su sve slobodno vrijeme provodili trčeći po improviziranim nogometnim terenima kojih je bilo u svakom selu, zaseoku i kvartu. Upravo na tim terenima stasali su neki od najvećih nogometnih imena Hercegovine koji su nakon odrastanja poljane iz djetinjstva zamijenili terenima mostarskog Veleža i stadionima najelitnijih europskih klubova.

Slavne stranice Veleža

Bruno Repar, znameniti igrač Veleža je za prvu postavu mostarskog kluba počeo igrati davne 1956. godine. Punih jedanaest godina je na poziciji veznog igrača ispisao slavne stranice kluba koji je nakon Dinama, Hajduka i Crvene Zvezde u to vrijeme dao najviše igrača koji su nastupili za reprezentaciju Jugoslavije. Iako su živjeli pristojno, tadašnji igrači nisu imali niti izbliza uvjete koji imaju današnji nogometaši.

Igranje u državnoj ligi je i tada podrazumijevalo česta gostovanja i odlaske u gradove širom Jugoslavije. Tada klubovi nisu imali svoje autobuse pa su igrači sa svojim trenerima redovitim autobusnim linijama uz stalna presjedanja odlazili na gostovanja u gradove bivše Jugoslavije.

Iduće godine se navršava punih 60 godina od davne 1956. kada je Repar zaigrao za prvu postavu Veleža. Ovaj 81-godišnjak svojim pogledom na svijet i zanimanjem s kojim prati sportska događanja živi je primjer izreke po kojoj je „Čovjek je mlad u onoj mjeri u kojoj se osjeća mladim". Sa svojim društvom s kojim se svakodnevno sastaje u mostarskom restoranu Europa i danas vodi žive rasprave o najaktualnijim nogometnim i sportskim zbivanjima.

Kaže da navija za Real, a uz mostarski Zrinjski u srcu mu je bio i ostao zagrebački Dinamo za kojega je počeo navijati još kada je šutao loptu po čapljinskim terenima gdje su započeli njegovi prvi nogometni usponi.

Ovaj rođeni Čapljinac je igrao za mjesnu zajednicu kada su ga kao četrnaestogodišnjaka zapazili iz čapljinskog nogometnog kluba Borac. Ubrzo potom je 1948. sa svojim klubom postao pionirski prvak BiH nakon pobjede Igmana u Konjicu. Tri godine poslije osvojili su treće mjesto na juniorskom prvenstvu Jugoslavije u Ljubljani.

Na istom natjecanju u Zagrebu su 1954. osvojili drugo mjesto. Ipak, svoje najslavnije nogometne trenutke Repar je doživio u Veležu. Nakon odslužene vojske je po prvi puta nastupio za mostarski klub 2.10. 1956.

„Tada se počela stvarati momčad koja je postala temelj za buduće generacije Veleža. Vlado Pinda Zelenika, Sulejman Rebac, Vlado Slišković - Blažov otac, Kruno Radiljević, veliki Muhamed Mujić, Anton Boflek koji je došao iz Zagreba, vratar Žarko Barbarić i drugi. Igrali smo srcem za naš klub. Godine 1955.-1956. ušli smo u saveznu ligu i tu ostali sve do raspada Jugoslavije. Bilo je velikih, divnih trenutaka, pamtimo i teške i toga je bilo. Sve smo ih proživljavali zajedno. Zajedno smo se radovali zbog uspjeha i tugovali zbog poraza. Nikada nas, unatoč svemu, nije napustio pobjednički i natjecateljski duh. Svi smo davali najviše od sebe. Gorili smo na terenu. Bili smo ekipa, jedan duh. Mi smo voljeli Velež i Mostar i ljudi su nam uzvraćali tu ljubav. Živjeli smo pristojno, ali nije bilo velikih zarada kao danas. Mi smo bili zadovoljni onim što smo imali. Bili smo sretni", prisjeća se Repar svojih nogometnih dana.

Iako je dobivao ponude s različitih strana Mostar nikada nije napustio.

„Zvali su me iz Hajduka i iz Zagreba. Nisam prihvatio. Htio sam biti bliže roditeljima. Ni danas nisam požalio zbog te odluke. Da se sve opet ponovi, opet bi ostao u Mostaru i Veležu", kaže Repar.

Veliki trener

Nakon 11 godina provedenih u prvoj momčadi Veleža Repar je završio čuvenu višu trenersku školu pri Fakultetu za tjelesni odgoj u Zagrebu, diplomirao je kod glasovitog prof. dr. Miloja Gabrijelića kroz koju su prošla velika trenerska imena bivše Jugoslavije.

Nakon povratka u Mostar 1968. godine postaje trener mlađih uzrasta Veleža. Pod njegovom trenerskom palicom trenirali su mostarski nogometni velikani poput Franje Vladića, Vahida Halihodžića, Matuna Kvesića, Bore Primorca, Ismeta Šemrda, Zijada Ništovića, Džemala Hadžiabdića i drugih.

„Te 1971. su oni koje sam izveo do prve momčadi potpisivali svoje prve profesionalne ugovore. Dobra su to djeca bila", prisjeća se Repar.

Kao pomoćnik Sulejmana Repca Repar je vodio momčad koja je bilja ozbiljni favorit za osvajanje Europskog kupa. Velež je tada izbacio iz daljnjeg natjecanja Spartaka iz Moskve i Rapida iz Beča. Nakon toga su uslijedila dva velika dvoboja s Derby Countyem.

„U prvoj utakmici koja se igrala kući je Kvesić zabio. Pred uzvrat u Nizozemskoj sam se sastao s Vujadinom Boškovom koji je radio tada kao trener u Nizozemskoj. On me je savjetovao da od prve minute igramo napadački i otvoreno prema golu. Nažalost,moji prijedlozi nisu prošli. Igrali smo previše zatvoreno. I danas mi je žao zbog toga jer smo imali kvalitetu s kojom smo mogli ići dalje", prisjeća se Repar.

Ubrzo nakon toga, Repar je zbog politike napustio klupu Veleža.

„Pozvali su me iz Komiteta i naredili mi da se povučem. Otišao sam. Tada je politika bila uvučena u sve segmente društva pa i u sport. Nažalost", kaže Repar.

Pri ponovnom poslijeratnom pokretanju mostarskog Zrinskog Repar se vratio u trenerske vode.

„Krenuli smo s velikim zanosom. Nažalost, tada nismo imali neko istaknuto ime ili ljude koji bi nas predstavljali prema vani. Netko bi suhim zlatom platio da ima klub tako daleke povijesti narodnog imena. Volim naš Zrinjski i želim mu svaku sreću", kaže Repar.

Onima koje je trenirao, ostao je u sjećanju kao trener i čovjek koji nije bježao od davanja praktičnih, životnih savjeta svojim igračima. Uvijek je inzistirao na tome da nogometaši uz nogometnu karijeru ne zaborave školu i školske obveze.

„Savjetovao sam ih da uče i steknu sebi diplomu koja će im nakon završetka karijere donijeti kruh u ruke. Neki su bili talentirani za više škole, a neki su završili zanate. I dan danas ima mojih bivših igrača koje susrećem gdje god krenem. U bolnici ne moram čekati reda. Čim se pojavim čujem kako netko viče „Eno našeg trenera!" Lijepo je to da me se i nakon toliko godina sjećaju", kaže Repar.

Iako je ostao veliki zaljubljenik u nogomet, Repar priznaje da domaću ligu ne prati s velikom pozornošću.

„Gledam i pratim velike svjetske klubove. Domaći klubovi nažalost nemaju niti izbliza kvalitetu kao nekada. Danas se talentiranim igračima odredi transfer za vani i prije nego postanu imena kući. Nisam optimist po pitanju budućnosti domaćih liga. Kako sada stvari stoje, one će još dugo stagnirati. Bez novca i sponzora danas ne možete praviti veliki klub. Danas svatko tko ima novaca može voditi klub. Vrlo često ti ljudi nemaju pojma o nogometu i lopti. To je pogubno", smatra Repar.

Za kraj našega razgovora, upitan da prokomentira najveće igrače koji su prošli kroz mostarske klubove on je bez razmišljanja kazao.

„Muhamed Mujić!" On je bio igračina. Nikada prije i nikada poslije Mostar nije imao takvoga igrača! Mujić se nikada nije medijski eksponirao i meni je pomalo žao što svi Mostarci ne znaju kojega velikog nogometaša je naš grad imao. Veliki igrač i veliki čovjek", s neskrivenim emocijama kaže Repar.

Dnevni list