Blaž Slišković: Pustite nas da živimo!
Hercegovina.info
... iz Rumunjske, gdje je trenirao Unireu Alba Iuliu već nekoliko mjeseci je u svom Mostaru. Kao i uvijek rado se odazvao na novinarski poziv i odlučio s nama 'popiti kavu'. Točnije, pristao je biti prvim gostom u staroj rubrici Dnevnog lista 'Na kavi s', koja je ponovno pokrenuta.
U opuštenom razgovoru i bez dlake na jeziku popularni Baka je s nama razgovarao o raznim temama. Od igračke do trenerske karijere, stanja u bh nogometu, pa sve do rodnog Mostara, grada u kojemu ništa već dugi niz godina ne funkcionira. O svemu je bilo riječi...
Kako je sve zapravo krenulo? Kako i zašto nogomet?
- Zašto? Ne znam. Nije bilo nikakvog posebnog razloga. S obzirom da je moja 'kuća bila sportska' išlo se na utakmice. Kućni prijatelj nam je bio Ivica Ćurković, vratar Veleža, pa se gledajući utakmice polako zavoljela lopta. Preko puta naše kuće kod hotela Ruže, bila je jedna velika bašta, na kojoj su se omladina okupljala i igrala lopte. Tako i ja. Došlo bi se iz škole, završila zadaća, i onda na igralište. Više sam prakticirao mali nogomet, i već s četrnaest-petnaest godina sam igrao za momčad 'Hrvoje'. Tako je to sve išlo i na jednom 'turniru Mahala' zapazio me tadašnji trener pionira Veleža i pozvao me na trening. Nisam imao neke volje za tim, ali sam na nagovor oca otišao. Uskoro smo išli na turnir u Borovo gdje sam proglašen za najboljeg igrača. Već sa sedamnaest godina sam zaigrao za prvi tim. Vremenom sam zavolio loptu i spojio ugodno s korisnim. Dobro se zarađivalo i uživalo. Potom me put prvo odveo u Split, a zatim i dalje...
Igrali ste u više klubova, živjeli u raznim gradovima, proputovali dosta toga, gdje Vam je bilo najljepše?
- Najljepše, zapravo najslobodnije sam se osjećao u Splitu. Tamo sam bio najbolje prihvaćen. Ljudi su me zaustavljali na ulici, parku, kafiću, restoranu...Pozdravljali me. Bio sam na neki način omiljen, posebice od Torcide. Ali, kad pogledam malo nadalje, bilo mi je lijepo i u Francuskoj. Marseille je prelijep grad. Isto tako i Pescara u Italiji je jedan lijep primorski gradić. Ipak, najugodnijih pet godina mi je bilo u Splitu, u Hajduku.
Zbog Vaših 'lucidnih poteza' zvali su Vas čak 'balkanskim Maradonom', jedan Zinedine Zidane je priznao da je dolazio kao klinac na utakmice Olimpique Marseillea i divio se tvojim potezima, što je u svakom slučaju velika pohvala. No, nerijetko su se znali čuti komentari da niste ostvarili ono što se očekivalo od Vas. Žališ li što nisi napravio još bolju karijeru?
- Teško je sad govoriti o tome. Vrijeme se ne može vratiti, iako smo s godinama pametniji i zreliji. Sigurno bi moje sadašnje razmišljanje za nogomet bilo mnogo drukčije, ali svi prolazimo kroz neke faze u mladosti. Sigurno, nisam se mnogo odricao da bi postigao vrhunac. Smatrao sam da onoliko koliko ja treniram i dajem na terenu je dovoljno za mene osobno. Nikad nisam bio od onih koji su željeli da se nekome drugom dokažu. Najvažnije mi je bilo da sam ja zadovoljan.
Da mi je sadašnje iskustvo, sigurno bih drukčije prilazio sportskom životu, nego 30 godina ranije. Bi li to donijelo neki veći uspjeh ili karijeru ne znam, ali sigurno bih svoju karijeru okrunio nečim većim. Ipak, kad pogledaš, nisam igrao u nekim velikim klubovima, osim Marseillea. Ali, kad pogledaš danas, mnogi igrači koji su manje talentirani od mene završavaju u najjačim europskim klubovima.
Stanje u bh nogometu. Vidite li ikakvo rješenje za izlaz prema naprijed?
- Ja ga ne vidim. Ovo ne vodi nigdje. Problem nije jedan, ima ih sto jedan. Ne znaš ni odakle krenuti, od djece, rada s omladinom, uvjeta za igru, terena...
Najveći problem leži u Nogometnom savezu, gdje ljudi jednostavno ne žele prevladati te neke političke stvari. Ne mogu se dogovoriti ni o jednom predsjedniku, niti će ikad to učiniti. Sve je politika. Dok sam bio izbornik reprezentacije BiH, predsjednici su bili pokojni Milan Jelić, Iljo Dominković i Jusuf Pušina i rotirali se po 18 mjeseci. Za to vrijeme taman uspostave kontakte s ostalim savezima, upoznaju se s ljudima i onda prođe godina i pol i nakon toga opet sve nanovo. To su samo neki od problema bh. Premijer lige. Objektivno iz godine u godinu liga samo sve dublje tone. Nitko nema interesa riješiti te probleme.
Biste li prihvatili ponudu nekog premierligaša?
- Nikada više. U Zrinjskom mi je bilo stvarno odlično. Radio sam s zadovoljstvom. Došao sam u trenutku kad je iz kluba otišlo dosta igrača, ali nisam imao problema, jer sam od Uprave kluba dobio zadatak da u miru napravim igru. S vremenom smo napravili dobru momčad, koja je igrala odličan nogomet i davala puno golova. Zaista sam uživao. No, dođu određeni trenuci u kojim ostaneš sam. Nakon par lošijih rezultata osjetiš da Uprava nije uz tebe, i onda se jednostavno razočaraš. Svi smo ljudi, svakom dođe loše razdoblje. No, kad se to pojavi, onda tek vidiš koliko je tko uz klub, koliko uz trenera. To se vidi kad je dobro ili loše. Samo je Zdena Džidić iz Uprave bio s dušom iz srcem uz klub i uz mene. Ponosan sam na ono što sam uradio, ali nikad više ne bih vodio klub u BiH.
A kad bi stigla ponuda iz Hrvatske?
- Samo iz Hajduka koji je moj klub i eventualno Dinama. To su klubovi jedini koji imaju novac. Imao sam ponude iz Istre, Osijeka, ali sam se samo zahvalio. Mislim da poslije vođenja reprezentacije voditi neki klub u regiji nije motiv, osim Hajduka i Dinama, te Partizana i Crvene Zvijezde (u ta dva srpska kluba ne bih nikad otišao) ne predstavlja nikakav izazov.
Spomenuo si Dinamo, može li Vahid Halihodžić, tvoj bivši suigrač na klupi Modrih, napraviti neki rezultat?
- Ostali su isti igrači. Pitanje je hoće li Vaha uspjeti promijeniti način igre s postojećim kadrom. Ako uspije okrenuti igru, možda će donijeti i rezultate. Nažalost, danas si samo trener ako imaš rezultate. Tako da je jako teško prognozirati što će se dogoditi. Po mom mišljenju, Dinamo danas nema ono što je imao prije dvije-tri godine, ali ako Mamić posegne za nekim novim pojačanjem, sve je moguće.
Prije koji mjesec vratili ste se iz Rumunjske. Što trenutačno radite? Kako provodite dane?
- Odem malo u ribu, i to slabo u zadnje vrijeme. Imao sam par kontakta s nekim menedžerima, klubovima. Sve se nadam da će nešto biti, da će neko zovnuti, ali ništa. I kad sam u ribi sve mislim da će naići neka ponuda. Zaista sam se poslije Albe u Rumunjskoj, gdje sam stvarno napravio nešto, i od momčadi koja je bila nula uspio dobiti Steauu, nadao da će doći neka bolja ponuda. Bilo je nekih kontakta pred kraj prvenstva od Craoive, Cluja, Brasova, pa se čak i Steaua raspitivala. Nadao sam se da će nešto doći, ali nije.
Kakav je život u Rumunjskoj?
- Stvarno mi se svidjelo. Ne znam za ostale gradove, ali u Albi, gradu od nekih stotinjak tisuća ljudi, pristojno se živi. Ljudi su srdačni, pristojni... Dolazio sam s reprezentacijom BiH prije nekih šest-sedam godina i danas se vidi velika razlika. Ulazak u EU im je mnogo značio. Velika su zemlja, nedostaje im samo autocesta i infrastrukture.
A što nama nedostaje? Kako komentirate sve u Mostaru što se događa, od podjela, do odnosa među ljudima?
- Što nedostaje? Svašta. Ali nismo mi obični građani krivi, nego politika. Plaše nas neprestano. Zašto nas više plaše? Pustite ljude da žive. Nitko nas neće rastaviti, ako nećemo sami. Ni muža i ženu nitko ne drži u braku, ako njih dvoje neće. Tako treba pustiti ljude da samo vide mogu li živjeti skupa u gradu, i kakav je odnos. Političari trebaju malo spustiti tenzije i više se uključiti i razgovarati. Što se mene tiče, ja mogu živjeti uz svakoga, tko je korektan prema meni. Ali to ne može shvatiti majka poginulog Hrvata iz rata s muslimanima, i isto tako što to ne može shvatiti majka nekoga s one strane tko je poginuo u ratu od Hrvata.
Tenzije i podjele se sve više osjete. Izgleda da je sve bilo nekako bolje prije pet 5-6...
- Sve je gore. Evo uzmimo na primjer derbi Zrinjski - Velež. Utakmice su gore nego prije pet godina. Više je problema.
Situacija u Mostaru?
- Jako je sumorna, kao i sve teme u gradu. Samo se čeka derbi da se ode na Bulevar i da se počne rat. Sve se svodi na kafiće. Nema posla. Što će neki mladić s 23-24 godine kad završi fakultet, a nema gdje raditi. Što će on? Čeka roditelje da mu daju pet - deset maraka da bi mogao izići uvečer. Onda s prijateljima skupi 30 - 40 maraka i kupe pivo i vino, pa odu u neki stan, 'namire' se i oko 11 odu u Daleku obalu ili negdje drugo. Čeka se samo četvrtak, petak da se iziđe i 'namiri'.
Mostar nekad i sad...
- Nebo i zemlja, bar po mom mišljenju. Nisam mogao ranije zamisliti da pet muškaraca ide skupa navečer, ili sedam žena. To se sad može vidjeti svaku večer. Ranije nije bilo nereda. Izlazilo se svaku večer, ponedjeljkom, četvrtkom, petkom, svaku večer...Tog više nema.
Gdje Vi izlazite u posljednje vrijeme?
- Budem u kafićima u SPC- u Rodno, odem na kavu na benzinsku postaju u Centar 2, nekad na bazen, malo do majke u kuću kod hotela Ruža, odem negdje s ženom...
Razgovarao: Dalibor Drlje/dnevni list
U opuštenom razgovoru i bez dlake na jeziku popularni Baka je s nama razgovarao o raznim temama. Od igračke do trenerske karijere, stanja u bh nogometu, pa sve do rodnog Mostara, grada u kojemu ništa već dugi niz godina ne funkcionira. O svemu je bilo riječi...
Kako je sve zapravo krenulo? Kako i zašto nogomet?
- Zašto? Ne znam. Nije bilo nikakvog posebnog razloga. S obzirom da je moja 'kuća bila sportska' išlo se na utakmice. Kućni prijatelj nam je bio Ivica Ćurković, vratar Veleža, pa se gledajući utakmice polako zavoljela lopta. Preko puta naše kuće kod hotela Ruže, bila je jedna velika bašta, na kojoj su se omladina okupljala i igrala lopte. Tako i ja. Došlo bi se iz škole, završila zadaća, i onda na igralište. Više sam prakticirao mali nogomet, i već s četrnaest-petnaest godina sam igrao za momčad 'Hrvoje'. Tako je to sve išlo i na jednom 'turniru Mahala' zapazio me tadašnji trener pionira Veleža i pozvao me na trening. Nisam imao neke volje za tim, ali sam na nagovor oca otišao. Uskoro smo išli na turnir u Borovo gdje sam proglašen za najboljeg igrača. Već sa sedamnaest godina sam zaigrao za prvi tim. Vremenom sam zavolio loptu i spojio ugodno s korisnim. Dobro se zarađivalo i uživalo. Potom me put prvo odveo u Split, a zatim i dalje...
Igrali ste u više klubova, živjeli u raznim gradovima, proputovali dosta toga, gdje Vam je bilo najljepše?
- Najljepše, zapravo najslobodnije sam se osjećao u Splitu. Tamo sam bio najbolje prihvaćen. Ljudi su me zaustavljali na ulici, parku, kafiću, restoranu...Pozdravljali me. Bio sam na neki način omiljen, posebice od Torcide. Ali, kad pogledam malo nadalje, bilo mi je lijepo i u Francuskoj. Marseille je prelijep grad. Isto tako i Pescara u Italiji je jedan lijep primorski gradić. Ipak, najugodnijih pet godina mi je bilo u Splitu, u Hajduku.
Zbog Vaših 'lucidnih poteza' zvali su Vas čak 'balkanskim Maradonom', jedan Zinedine Zidane je priznao da je dolazio kao klinac na utakmice Olimpique Marseillea i divio se tvojim potezima, što je u svakom slučaju velika pohvala. No, nerijetko su se znali čuti komentari da niste ostvarili ono što se očekivalo od Vas. Žališ li što nisi napravio još bolju karijeru?
- Teško je sad govoriti o tome. Vrijeme se ne može vratiti, iako smo s godinama pametniji i zreliji. Sigurno bi moje sadašnje razmišljanje za nogomet bilo mnogo drukčije, ali svi prolazimo kroz neke faze u mladosti. Sigurno, nisam se mnogo odricao da bi postigao vrhunac. Smatrao sam da onoliko koliko ja treniram i dajem na terenu je dovoljno za mene osobno. Nikad nisam bio od onih koji su željeli da se nekome drugom dokažu. Najvažnije mi je bilo da sam ja zadovoljan.
Da mi je sadašnje iskustvo, sigurno bih drukčije prilazio sportskom životu, nego 30 godina ranije. Bi li to donijelo neki veći uspjeh ili karijeru ne znam, ali sigurno bih svoju karijeru okrunio nečim većim. Ipak, kad pogledaš, nisam igrao u nekim velikim klubovima, osim Marseillea. Ali, kad pogledaš danas, mnogi igrači koji su manje talentirani od mene završavaju u najjačim europskim klubovima.
Stanje u bh nogometu. Vidite li ikakvo rješenje za izlaz prema naprijed?
- Ja ga ne vidim. Ovo ne vodi nigdje. Problem nije jedan, ima ih sto jedan. Ne znaš ni odakle krenuti, od djece, rada s omladinom, uvjeta za igru, terena...
Najveći problem leži u Nogometnom savezu, gdje ljudi jednostavno ne žele prevladati te neke političke stvari. Ne mogu se dogovoriti ni o jednom predsjedniku, niti će ikad to učiniti. Sve je politika. Dok sam bio izbornik reprezentacije BiH, predsjednici su bili pokojni Milan Jelić, Iljo Dominković i Jusuf Pušina i rotirali se po 18 mjeseci. Za to vrijeme taman uspostave kontakte s ostalim savezima, upoznaju se s ljudima i onda prođe godina i pol i nakon toga opet sve nanovo. To su samo neki od problema bh. Premijer lige. Objektivno iz godine u godinu liga samo sve dublje tone. Nitko nema interesa riješiti te probleme.
Biste li prihvatili ponudu nekog premierligaša?
- Nikada više. U Zrinjskom mi je bilo stvarno odlično. Radio sam s zadovoljstvom. Došao sam u trenutku kad je iz kluba otišlo dosta igrača, ali nisam imao problema, jer sam od Uprave kluba dobio zadatak da u miru napravim igru. S vremenom smo napravili dobru momčad, koja je igrala odličan nogomet i davala puno golova. Zaista sam uživao. No, dođu određeni trenuci u kojim ostaneš sam. Nakon par lošijih rezultata osjetiš da Uprava nije uz tebe, i onda se jednostavno razočaraš. Svi smo ljudi, svakom dođe loše razdoblje. No, kad se to pojavi, onda tek vidiš koliko je tko uz klub, koliko uz trenera. To se vidi kad je dobro ili loše. Samo je Zdena Džidić iz Uprave bio s dušom iz srcem uz klub i uz mene. Ponosan sam na ono što sam uradio, ali nikad više ne bih vodio klub u BiH.
A kad bi stigla ponuda iz Hrvatske?
- Samo iz Hajduka koji je moj klub i eventualno Dinama. To su klubovi jedini koji imaju novac. Imao sam ponude iz Istre, Osijeka, ali sam se samo zahvalio. Mislim da poslije vođenja reprezentacije voditi neki klub u regiji nije motiv, osim Hajduka i Dinama, te Partizana i Crvene Zvijezde (u ta dva srpska kluba ne bih nikad otišao) ne predstavlja nikakav izazov.
Spomenuo si Dinamo, može li Vahid Halihodžić, tvoj bivši suigrač na klupi Modrih, napraviti neki rezultat?
- Ostali su isti igrači. Pitanje je hoće li Vaha uspjeti promijeniti način igre s postojećim kadrom. Ako uspije okrenuti igru, možda će donijeti i rezultate. Nažalost, danas si samo trener ako imaš rezultate. Tako da je jako teško prognozirati što će se dogoditi. Po mom mišljenju, Dinamo danas nema ono što je imao prije dvije-tri godine, ali ako Mamić posegne za nekim novim pojačanjem, sve je moguće.
Prije koji mjesec vratili ste se iz Rumunjske. Što trenutačno radite? Kako provodite dane?
- Odem malo u ribu, i to slabo u zadnje vrijeme. Imao sam par kontakta s nekim menedžerima, klubovima. Sve se nadam da će nešto biti, da će neko zovnuti, ali ništa. I kad sam u ribi sve mislim da će naići neka ponuda. Zaista sam se poslije Albe u Rumunjskoj, gdje sam stvarno napravio nešto, i od momčadi koja je bila nula uspio dobiti Steauu, nadao da će doći neka bolja ponuda. Bilo je nekih kontakta pred kraj prvenstva od Craoive, Cluja, Brasova, pa se čak i Steaua raspitivala. Nadao sam se da će nešto doći, ali nije.
Kakav je život u Rumunjskoj?
- Stvarno mi se svidjelo. Ne znam za ostale gradove, ali u Albi, gradu od nekih stotinjak tisuća ljudi, pristojno se živi. Ljudi su srdačni, pristojni... Dolazio sam s reprezentacijom BiH prije nekih šest-sedam godina i danas se vidi velika razlika. Ulazak u EU im je mnogo značio. Velika su zemlja, nedostaje im samo autocesta i infrastrukture.
A što nama nedostaje? Kako komentirate sve u Mostaru što se događa, od podjela, do odnosa među ljudima?
- Što nedostaje? Svašta. Ali nismo mi obični građani krivi, nego politika. Plaše nas neprestano. Zašto nas više plaše? Pustite ljude da žive. Nitko nas neće rastaviti, ako nećemo sami. Ni muža i ženu nitko ne drži u braku, ako njih dvoje neće. Tako treba pustiti ljude da samo vide mogu li živjeti skupa u gradu, i kakav je odnos. Političari trebaju malo spustiti tenzije i više se uključiti i razgovarati. Što se mene tiče, ja mogu živjeti uz svakoga, tko je korektan prema meni. Ali to ne može shvatiti majka poginulog Hrvata iz rata s muslimanima, i isto tako što to ne može shvatiti majka nekoga s one strane tko je poginuo u ratu od Hrvata.
Tenzije i podjele se sve više osjete. Izgleda da je sve bilo nekako bolje prije pet 5-6...
- Sve je gore. Evo uzmimo na primjer derbi Zrinjski - Velež. Utakmice su gore nego prije pet godina. Više je problema.
Situacija u Mostaru?
- Jako je sumorna, kao i sve teme u gradu. Samo se čeka derbi da se ode na Bulevar i da se počne rat. Sve se svodi na kafiće. Nema posla. Što će neki mladić s 23-24 godine kad završi fakultet, a nema gdje raditi. Što će on? Čeka roditelje da mu daju pet - deset maraka da bi mogao izići uvečer. Onda s prijateljima skupi 30 - 40 maraka i kupe pivo i vino, pa odu u neki stan, 'namire' se i oko 11 odu u Daleku obalu ili negdje drugo. Čeka se samo četvrtak, petak da se iziđe i 'namiri'.
Mostar nekad i sad...
- Nebo i zemlja, bar po mom mišljenju. Nisam mogao ranije zamisliti da pet muškaraca ide skupa navečer, ili sedam žena. To se sad može vidjeti svaku večer. Ranije nije bilo nereda. Izlazilo se svaku večer, ponedjeljkom, četvrtkom, petkom, svaku večer...Tog više nema.
Gdje Vi izlazite u posljednje vrijeme?
- Budem u kafićima u SPC- u Rodno, odem na kavu na benzinsku postaju u Centar 2, nekad na bazen, malo do majke u kuću kod hotela Ruža, odem negdje s ženom...
Razgovarao: Dalibor Drlje/dnevni list
Vezani članci