Bilić sad zna da nije smio vjerovati niti Markoviću, ni Mamiću
Kada je u nastupnim utakmicama pobjeđivao Italiju, kada je u aut "šutnuo" Olića, Srnu i Balabana zbog narodnjaka i noćnih bjegova iz radnog logora, kada su pred njegovim šarmantnim i modernim nogometom padale Engleska i Njemačka, povjerovao sam da će Slaven Bilić trajati kao Nijemac Helmut Schön ili Englez Alf Ramsey. Vidio sam njegovu trenersku klasu, staloženost, susretljivost u komunikaciji. Mediji i publika su ga obožavali, ali su već nakon EP-a u Austriji počeli sumnjati. A crv sumnje je najopasnija zvijer. Nakon sumnji zaredale su pogreške i tako je i bezgrešni Slaven Bilić vrlo brzo skupio sedam smrtnih grijeha.
Udaljio se od Štimca
Sedam utega, koji vuku Slavena Bilića prema smjeni i bijegu iz nacionalne reprezentacije, datiraju od onoga dana kad je javno obznanio odlazak iz reprezentacije nakon Europskog prvenstva 2012. godine. To je bila najgora odluka. Čak i ako je u duši odlučio otići, nije to smio javno reći jer je tako oslobodio nogometaše pozitivnog pritiska i respekta, koji su dotad osjećali prema izborniku. Drugi gaf bio je otpor prema Sammiru, što se može i razumjeti ili opravdati bilo gdje, osim u hrvatskom nogometnom teatru gdje jedan čovjek drži šapu nad Dinamom, mladom i seniorskom reprezentacijom i svaka njegova riječ je razorni dum-dum metak.
Nije smio dopustiti Robertu Prosinečkom bijeg u Beograd, a ako ga već nije mogao zadržati, morao je u stručni stožer dovesti jakog čovjeka. Čak i ako bi tom prilikom stradala njegova taština, morao je pokušati dovesti ili Zvonimira Bobana ili Alena Bokšića. I nije se smio toliko udaljiti od energičnog Igora Štimca. Gubitak autoriteta u svlačionici pokušao je začepiti karizmom Darija Srne, no nije provjerio je li njegov utjecaj baš tako velik da bi mogao sačuvati i izbornikov autoritet. Izostao je sa Svjetskog prvenstva 2010., što je također neoprostiv gaf u očima jedne umišljene nogometne nacije, a oslanjanje na Mamićevo pokroviteljstvo dokaz je da "Venecijanaca" ima i na kopnu. Jer, Mamić je, kao i u toliko dosadašnjih slučajeva, zakotrljao lavinu nepovjerenja prema Slavenu Biliću. Usluge iz prošlosti su zaboravljene u času, a srdžba zbog Bilićeva otpora prema Sammiru eskalirala je istog trena kada je Samaras u Pireju zabio prvi gol...
Izdala ga ‘Djeca Pireja'
Dodamo li tome ozljede Ivice Olića i Ivana Rakitića, sljepilo u slučaju Mladena Petrića, sve kritičniji izbor glagola utjecajnog TV komentatora Igora Štimca i sve izraženiju antipatiju dijela medija, Slaven Bilić je, nakon što su ga izdala "djeca Pireja", najusamljeniji čovjek u Hrvatskoj. Na koga se može osloniti? Na Vlatka Markovića? Hm, bosanski lonac nikad nije bilo glavno jelo u Zagrebu. Ako mu je Marković rekao da "nema nikih problema", znači da problemi dolaze u - povorkama! Danas vjerojatno zna da nije smio vjerovati ni Markoviću, ni trgovcu Mamiću, ni prevrtljivim medijima, a ponajmanje igračima koje je gladio perom po stražnjici, a oni su mu okrenuli leđa kada ih je najviše trebao.
Ta najpokvarljivija roba se i danas čudi kako su njihove milijunski vrijedne noge uopće mogle krivo dodati loptu. Kako jedan Dejan Lovren, za kojega je i Sir Alex Ferguson rekao da će biti vrhunski stoper, uopće može zabrljati? Kako 40 milijuna vrijedni playmaker i nesuđeni kreator igre Chelseaja ne može pobijediti ni Ukrajinu, ni Grčku? Gdje su nestali svi ti bombarderi? Znam samo da su neki, poput Petrića, Pranjića i Olića, ostali kod kuće, iako su odbačeni, šepavi i sakati bolji od razvikanih zvijezda.
Glupi porazi
Odlaskom Slavena Bilića na našim nogometnim meridijanima preživjet će samo dva mita: jedan o trećem mjestu Ćire Blaževića i drugi o nepobjedivosti Cice Kranjčara u kvalifikacijama, koji je Hrvatsku odveo na Svjetsko prvenstvo 2006., a Crnu Goru ostavio pred vratima Eura 2012. godine. Ostali mitovi rasplinuli su se kao mjehur od sapunice, veličanstvene pobjede uvijek ostaju u sjeni glupih poraza.
izvor: jutarnji list
Vezani članci