ANALIZA Zrinjski profitirao neizlaskom u Europu, trenutno igra nikad bolji nogomet

Prošla sezona za navijače Zrinjskog izgledala je kao noćna mora. Uvijek pod imperativom rezultata i lijepog nogometa, uprava, treneri i igrači nisu pronašli način kako bi to ostvarili. Momčad je djelovala bezidejno i neatraktivno, mučili su se gdje su trebali, ali većinom i gdje nisu trebali. Utakmice bez gledatelja, zasićenost među igračima i financijska situacija dodatno su pojačavali dojam opće letargije oko ovog šesterostrukog prvaka BiH.

Zrinjski bez Europe. Od 2005. skoro pa redovan sudionik svih europskih natjecanja.

Uz par godina diskontinuiteta, Zrinjski je redovno branio bh. boje u europskim natjecanjima. Prošla sezona bila je nikad neizvjesnija do samog kraja, ali Zrinjski je izvukao deblji kraj i propustio u zadnjem kolu osigurati Europu. To je bio jasan signal da se stvari moraju mijenjati.

Da stvar bude još gora, pobrinuo se gradski rival Velež koji je nakon dugo godina uspio pohvatati konce u domaćem prvenstvu, a na kraju od svih klubova sigurno najzasluženije osigurao plasman u Europu nakon 33 godine. U svemu lošem postoji sigurno i nešto dobro, a to je kadrovska križaljka. Postavimo stvari realno: našim klubovima europski nastupi ne donose natjecateljski izazov nego služe isključivo za krpanje financijskih rupa iz prošlih sezona te da se proba pokriti dio tekuće sezone. Klupski nogomet se sveo na prolazak u prvom kolu amatera ili poluamatera, u drugom kolu probati iznenaditi osrednji europski klub, a treće kolo bilo čega rezervirano je za povijesne uspjehe.

Ako nemaš UEFA-inu lovu, domaći sponzori godinama su boljka svih klubova, a ne želiš baš završiti kao Čelik – onda moraš imati inteligentnog trenera, mladu i jeftinu ekipu. Da je Zrinjski kojim slučajem završio u Konferencijskoj ligi, vjerojatno bi se nastavila dosadašnja praksa i dovodila „provjerena“ pojačanja nakon propalih inozemnih transfera, vraćali zasićeni igrači ili dovodila marketing-pojačanja čiji ugovori itekako terete klupsku blagajnu.

Sergej Jakirović. Ima ono bitno – navijači nakon Bake imaju najsličnijeg Baki.

Nakon odlaska Harija Vukasa, u Mostaru nije bilo osobe koja nije zazivala ime Mladena Žižovića. Popularni Žiža je, naravno, sav svoj kredibilitet među Mostarcima zaslužio godinama igranja za Zrinjski, pa tek onda ponešto kao mladi afirmirani trener bijeljinskog Radnika. Jednostavno, da ne dužimo, nije išlo, koliko god Žiža imao simpatija među navijačima. Da je na toj zimskoj pauzi umjesto Žižovića došao Ferguson, skepsa bi bila jedini (realni) osjećaj.

„Sergej Jakirović – novi trener Zrinjskog“, vijest koja je prošla ispod radara u tom trenutku. Želja za titulom brzo je splasnula, Zrinjski je kao krenuo, da bi se na kraju čupali i što smo već pisali, ostali bez Schengena. Sergej nije preuzeo krivicu za neuspjeh, sigurno je pred očima imao kadar koji nije birao niti želio, a u međuvremenu su dolazili, kolokvijalno nazvani, „Sergejevi anonimusi“. Jakirović je imao sve ono što navijači očekuju: nije tražio alibi, ima trenersku karizmu, za poraze nisu krivi suci i masoni, posjeduje sportsko znanje i elegantnost – ali nema rezultat.

U tom trenutku, na kraju sezone, djelovalo je da ga na klupi Zrinjskog još uvijek drži samo činjenica što je Mostarac, taj isključivi lokalpatriotizam koji ostatak Hercegovine zamjera Mostarcima.

Onda se, po Plemiće, dogodila najbolja stvar. Trener je dobio podršku uprave za daljnji rad i počeo slagati momčad kakvu je htio voditi. Magdić, Malekinušić, Juranović, Gadže, Kamenar i druga pojačanja vjerojatno nikad ne bi zaigrali pod Bijelim Brijegom da je itko drugi trener. Na pripremama su se mogli vidjeti obrisi nekog novog Zrinjskog, a sve to je demonstrirano u prva tri kola protiv, barem na papiru, izravnih konkurenata za naslov. Momčad Sergeja Jakirovića trenutno igra ako ne najbolji, sigurno jedan od najboljih nogometa u postratnoj eri. „Igra Zrinja k'o Gorica“, bio je jedan od komentara pri izlasku sa stadiona koji je jasno aludirao na trenerov prepoznatljivi pečat jer je upravo trener Jakirović tvorac anonimne Gorice koja je godinama hit HNL-a.

Spoj mladosti i iskustva. Ima li gore fraze?

Kad izgovorite „spoj mladosti i iskustva“ kao u kliničkoj smrti pred očima se stvore svi nogometni treneri ovog planeta koji su to ikad izgovorili. Izraz najčešće formuliran kad vam nešto nedostaje: ozbiljna lova za ozbiljna pojačanja, loš omladinski pogon ili već u najavi se da naslutiti da trener nema jasnu sliku.

Ovaj Zrinjski je spoj mladosti i iskustva, da to trener ne mora ni reći. Spoj mladosti i iskustva nije staviti 5 starijih i 6 mlađih da bi forma bila ispunjena, mladost i iskustvo treba iskoordinirati, nadahnuti energiju i samopouzdanje, stvoriti simbiozu. Jakovljević, Barišić, Tičinović, Bilbija i Bekić su kostur ekipe koji je prešao ovu igricu zvana Premier liga BiH. Početak sezone već je otkrio 2 imena koja ćemo sigurno još gledati na našim terenima, a vjerojatno i u nekoj ligi Petice – Bašić i Savić, produkti škole nogometa.

U dosad profiliranih 11 svoje sigurne pozicije prema Jakirovićevim zamislima imaju i Ćorluka, provjereni desni bočni, a tu su i Dragan Juranović, brat hrvatskog reprezentativca Josipa i Kamenar, koji neodovoljivo podsjeća na sve ono što je Filip Arežina trebao postati svih ovih godina i povrataka u Zrinjski. Na kraju, vrijedi dodati ono što je Zrinjskom većinom, uz par iznimki, tradicionalno dobar odabir – golman. Kukić je praktično besposlen u ova 3 kola. Naravno, puno tome pridonosi kvalitetna obrana Plemića, no Luka Kukić u malom broju intervencija i dosadašnjima nastupima za Slobodu pokazao je da se radi o izvrsnom vrataru reprezentativnog kalibra.

Uvedi Bilbiju. Ali i ostalih 17.

„Uvedi Bilbiju“ – kultni je ovjekovječeni natpis na mostarskim ulicama što je bio sinonim u sezonama nemoćnog Zrinjskog pa je jedan Nemanja na terenu izgledao premalo. Nemanja Bilbija će svojim igrama i sezonama provedenim u Zrinjskom sigurno ostati upamćen kao čovjek po kojem će navijači ovog kluba pamtiti ovo sportsko desetljeće.

On je, naravno, uz Jakovljevića sama srž ove ekipe i vrlo bitan taktički element, no pravi uspjeh ovog Zrinjskog kakvog smo gledali u prva tri kola je taj da, u slučaju njegove ozljede ili kartoniranja, ne bi izgledali bezidejno što je bio slučaj proteklih sezona. Po zamislima trenera Jakirovića, nitko od 18 prijavljenih igrača za utakmicu nije slučajno prijavljen i svi ozbiljno konkuriraju. To se moglo dobro primijetiti kod proslave golova Zrinjskog gdje komplet klupa sa stručnim stožerom i igračima slavi u terenu što je dovoljan pokazatelj kako ovoj momčadi ne manjka energije i zajedništva.