HKK Zrinjski: Borba protiv vjetrenjača u kojoj je unaprijed poznat gubitnik

Prošle godine Plemići su osvojili povijesnu titulu prvaka BiH, i s obzirom na to iskustvo ambicije kluba i u ovoj godini bile su pokušati ostvariti isti cilj.

Ambicije su jedno, realnost nešto sasvim drugo. Osvajanjem te povijesne titule iskreno smo očekivali da će stanje u sportu u Mostaru popraviti. Mislili smo da je uspjeh Plemića okidač da grad i lokalna sredina posvete više pozornosti sportu.
Naše mišljenje je jedno realnost nešto sasvim drugo. Kada usporedimo stanje danas i stanje prošle godine kada je Zrinjski osvojio titulu ništa se promijenilo nije. Kada su prošla slikanja i tapšanja po leđima ljudi iz Uprave HKK Zrinjski su ostali sami sa zadatkom da gradu omoguće još jednu sezonu, za naše prilike prestižne 2 ABA Lige i da pokušaju obraniti naslov prvaka BiH.

Uz slikanja i tapšanja bilo je i mnogo obećanja, ali kako to biva kod nas ta obećanja su ostala samo obećanja. Ljudi iz Uprave HKK Zrinjski nisu se predavali i uz velike napore osigurali su respektabilnu momčad koja je trebala ostvariti ciljeve.
Sezona je bila duga, igralo se na tri fronta, a momčad su u nekoliko navrata pokosile i ozljede. Uz ozljede počele su kasniti i plaće, a i to je donijelo određenu nervozu. Zbog te nervoze izgubljene su neke dobivene utakmice i u konačnici to je presudilo ranom završetku sezone. HKK Zrinjski je ostao bez obrane titule, ali i bez natjecanja u 2 ABA Ligi.

2 ABA Liga je preselila u gradove koji imaju uvjete i sportske dvorane. Preselila je u gradove gdje utakmice neće kasniti zbog kvara na semaforu, nestanka struje i koje su svojim klubovima omogućili led reklame.
Iako sam u sportu nitko i ništa crvenio sam se kada su ljudi iz HKK Zrinjski trčali uoči utakmica tražeći zamjenske semafore. Pored svega što su ti isti ljudi učinili za klub i sport u gradu isti su razvlačili kablove po dvorani.
Što je najgore klub je i od medija zaboravljen samo dan nakon poraza od Sparsa. Oni koji su lani paradili u majicama prvaka klub su zaboravili preko noći, valjda tražeći neki drugi uspješni klub od HKK Zrinjski.

Na koncu ja se pitam otkuda ljudima u klubu volja i želja za onim što rade da nas učine sretnim. Napravili su puno toga za sport i grad, a na kraju nisu dobili ništa osim puno besanih noći u kojima su razmišljali kako sutra? Za sve ono što su napravili za sport mogli su se ako ništa naći na popisu sportskih osoba godine koji se upravo ovih dana biraju u gradu koji nema dvoranu, a ima dvoranske državne prvake.

Ovim putem ja kao običan navijač želim uputiti čestitke cijeloj Upravi HKK Zrinjski i stručnom stožeru koji su nas bar jednu godinu izdigli iz tog prosjeka. Mostar je godinu dana živio košarku, a da je bilo samo malo više dobre volje i razumijevanja ta bi priča trajala i puno duže od ove godine dana.

Iskreno, nakon svega Mostar ne zaslužuje ništa nego prosjek u koji je utonuo zadnjih dvadesetak godina. Kada kažem Mostar onda upravo mislim na grad, nikako ne na sportaše i sportske djelatnike koji su dali sve od sebe da izađemo iz prosječnosti. Nažalost to je u Mostaru borba protiv vjetrenjača u kojoj je unaprijed poznat gubitnik.