Nekadašnji prvak Europe ne može se kretati bez pomoći

... ne može se kretati bez pomoći i mora se koristi invalidskim kolicima, piše Večernji list BiH.

Od ranije je imao probleme s govorom. Danas još teže govori i jedva prepoznaje prijatelje koji ga posjete, a brojni sportaši su se uključili u akciju prikupljanja pomoći za njega. Beneš trenutačno živi u kući u prigradskom naselju Vrbanja.

Do posljednjega trenutka kada se mogao kretati bio je uz svoju najveću ljubav - boks jer je podučavao mlade sportaše u klubu Feniks.

Nakon rođendana - problemi

Beneš je prije četiri mjeseca proslavio 66. rođendan, ali nakon toga počeli su veliki problemi. Proslavljeni boksač ima Alzheimerovu bolest koja je uznapredovala, a ima i problem s visokim tlakom te je morao na liječenje. Beneš je obavio rehabilitaciju u Zavodu "Miroslav Zotović" u Trapistima kod Banje Luke, ali ni to nije previše pomoglo.

Nažalost, njegova Banja Luka ga se ni ovog puta nije u potpunosti sjetila, već je pomoć krenula od prijatelja i bokserskih zaljubljenika iz Tuzle, koji su skupili pomoć i krenuli put grada na Vrbasu kako bi pomogli nekadašnjem sugrađaninu.

Također, Tomo Lukić iz Tuzle izrađuje poseban jelovnik kako bi smanjio začepljenost krvnih žila, što je dodatni problem koji prijeti Benešu.

Scenarij za film

Brojni su asovi najavili dolazak kod Beneša kako bi vidjeli na koji način mogu pomoći legendi boksa. Životna priča ovog asa podsjeća na scenarij za hollywoodski film, nažalost, s tužnim krajem. Rođen je u Beogradu, odrastao u Tuzli, a zvjezdane trenutke doživio je u Banjoj Luci kojoj se uvijek vraćao punog srca iako to ona nije često zaslužila.

U mladosti je stekao glazbeno obrazovanje, svirao klavir i flautu, pisao je i pjesme. Kroz život je, kao i kroz ring, išao "otvorenog garda", primajući teške udarce nakon kojih se uvijek dizao željan ostati istinski porvak. Na putu k uspjehu nije ga mogla zaustaviti ni žutica, ni izgubljeno oko.

Beneš je obožavao ring i u njemu je bio na svome. Primao je, ali i zadavao udarce, a mnogo teži bili su oni životni koje je dobio izvan ringa. Na vrhuncu karijere je mnogima pomagao, znao je potrošiti, i to nije skrivao, volio je provod i žene, a s krajem sportskih uspjeha ostao je bez onih koje je smatrao "prijateljima".

Oni su ga prvi zaboravili. U Banju Luku se nakon rata vratio na mala vrata i malo tko se od novijih generacija uopće sjeća kako je grad na Vrbasu živio za njegove mečeve. Borik je bio tijesan za sve koji su željeli uživati u boksu i tresao se od povika: "Marijane, Marijane".