Zagrepčani vikendima luduju po Beogradu

Kako misliš što ćemo u Beogradu? Jednom mjesečno cijela škvadra tamo provede vikend. Živimo i radimo u Zagrebu, izlazimo u Beogradu. Da, redovito. Inače, idu gayevi jer se slobodnije osjećaju, alternativci jer su im beogradski klubovi bolji, ljudi u potrazi za jazzom, sva moguća škvadra koja želi dobar provod, u dahu je izrecitirala Jasmina, 32-godišnja Zagrepčanka.

- Nepoznat grad, ponuda odlična, osjećam se k'o kralj - nadovezao se Damir kasnije telefonom.

Što to Beograd ima, a Zagrebu nedostaje, pitamo ga.

Za vikend potroše 1500 kuna

- Sve. Zagreb je prepodijeljen, nezanimljiv. Beograd ima otvorenu atmosferu, vrhunske klubove, žene. Noću gori. Ima 'rakiju bar', čak ima 'pire restoran' u kojem se služi nekoliko vrsta pire krumpira. U petak oko pet iza posla sjednemo u auto i za tri i pol sata smo tamo. Beogradska putnička agencija Gea organizira prijevoz kombijem. Njime smo često znali ići. Dođeš za manje od četiri sata. Oko tisuću i pol kuna potrošimo za jedan vikend. Naravno, možeš proći i jeftinije, ali mi ponekad obiđemo malo skuplje restorane. Sljedeća tri vikenda uslijedi zagrebačka hibernacija, pa opet Beograd - otkriva Damir.

Ono što je u Zagrebu ocijenjeno kao poseljačeni snobizam (polu)svijeta koji pohodi narodnjačke klubove i koji, što na sebi, što u nosu, ima uloženih par stotina eura, ispada da je prilikom posjeta Beogradu čista egzotika.

- Narodnjaci, cajke, njihova je autentična glazba i ne osjećaš se idiotom ako u tri ujutro nakon rock večeri uživaš uz pjesme Cece i Dženana Lončarevića - kažu mi.

Da ljudi iz Zagreba iz različitih razloga skoknu do Beograda najprirodnija je stvar na svijetu. Ali da redovito ondje izlaze za vikend, u najmanju je ruku zanimljiva pojava koju valja istražiti.

Vozač kombija, naime, svakodnevno operira na relaciji bg-zg-bg i bez problema je locirao Trešnjevku. Iz Zagreba smo krenuli u četiri popodne, nešto iza osam prešli smo Gazelu, najprometniji beogradski most na Savi.

Beograd je šaren. Velik, visok, kontradiktoran, s bulevarima s pitaj Boga koliko traka, skupim automobilima i olinjalim trolejbusima, impozantnim mostovima ispod kojih se, kao u pjesmi, natisnuše kolonije cigana. Beograd ima onaj spoj sjaja i bijede poput svih metropola u kojima su penzićima pokrali mirovine, radnicima dostojanstvo, "osudivši" djecu da doživotno žive kod roditelja.

Odsjedaju u Royalu

Fasade koje pamte i bolje dane poslužile su "Grobarima" i "Delijama" da grbavim slovima svijet informiraju kako je "Kosovo još uvijek Srbija". Čini mi se da je ostario, šarmantno, kako to samo gradovi ostarjeti znaju, razmišljam spuštajući se prema hotelu Royal u Ulici kralja Petra. Ondje me čeka kolega fotograf i domaća ekipa s kojom ćemo istražiti noćni život vikendom.

Prvi se jeger u Royalu popije, a onda se uroni u beogradsku noć, štreberski slijedimo upute koje je dala Jasmina. Dugo vremena, kaže Jasmina, škvadra je za vikend odsjedala upravo u Royalu. Potom su znali unajmiti stan, što je, kažu, također dobra kombinacija. U međuvremenu su upoznali domaći svijet, sprijateljili se pa sad kod njih spavaju, opisuje Jasmina razvoj vikend-turizma na relaciji zapad - istok.

Četrdeset noćenja dnevno

- Dolazi nam dosta ljudi iz Zagreba - otkriva nam recepcionar Nebojša Carić.

- Svaki dan imamo oko četrdeset noćenja, u prosjeku se zadržavaju dvije noći, to je oko šesto Zagrepčana mjesečno. Dolaze i poslovnjaci i vikend-partijaneri. Vikend turizam je u punom pogonu. Ali i poslovnjake možete ubrojiti u partijanere, svi se oni raspituju za noćni život. Prošeću Skadarlijom, pa pravac splavi. Većinom me pitaju gdje su narodnjaci - kaže Nebojša.

- Djevojke ili mladići, koga ima više?

- Mahom su to djevojke, žene sa zagrebačkom osobnom. Brojnije od njih su jedino Slovenke, njih je pun hotel - rekao je ljubazni Nebojša.

Unajmljuju i stanove

Koliko točno Zagrepčana vikendom partija beogradskim klubovima i splavovima, nemoguće je precizno izračunati. Hotel Royal jedna je od destinacija, tu je i hotel Beograd, i dakako ostali hoteli za sve džepove, potom stanovi koji se najčešće unajmljuju preko agencija Kruna i RentaStan, do privatnog smještaja.

Čini se da brojka zagrebačkih vikend-turista nije zanemariva, posebice ako se ima na umu da je riječ o vjernoj klijenteli koja za Beograd zapraši - jednom mjesečno. I češće.

"Do prvih petlova", kratko i jezgrovito Beograđani opisuju noćni život u svom gradu. Većina ih izlazi van dva puta tjedno, petkom i subotom. Do sitnih ura. Odakle im novca i snage ne znamo, ali Beograđani ne sjede doma, kažu mi domaćini.

Mladi, stari, rockeri, alternativci, romantičari koje cigani i cajke dižu na stolove, škrci i oni koji su odlučili sve "proćerdati", šminkeri, luzeri, sanjari, tajkuni i pošten svijet - svi izlaze u noćni život.

Dok se vozimo prema Adi Ciganliji, omiljenom gradskom izletištu, iz bilježnice glasno čitam klubove u koje ze-ge škvadra voli zaviriti: Hrabro srce, gay bar u kojem se puštaju narodnjaci, Toxic, gay bar kod Brankova mosta, VanHelsing, navodno gay bar, Apartman..., nastavljam litaniju. To je, kažu, cool klub, više nisam sigurna je li gay...

- Apartman je bio originalan, doslovno je izgledao kao apartman, sobe u stanu. Ne radi više. Znaš što mi se dogodilo?! - prasnuo Velimir u smijeh.

Zgodne žene

- Došao tamo, same zgodne žene oko mene. Kažem Nemanji: 'Kume, odsad tu izlazimo, devojke prelepe.' Ne prođe dugo, čitamo u novinama 'zatvorilo Apartman - gay klub'. Pojma nismo imali. Hvata se moj Nemanja za glavu: 'Nije ni čudo što nijednu nismo uhvatili, crni Velimire...'

Onda kafić Pastis u Ulici Strahinjića bana, nabrajam dalje, Magacin, Frida i Iguana, jazz barovi na slikovitom Savskom pristaništu, klub Stefan Braun, splavovi Hua Hua i Crni Panteri s ciganskom muzikom na Savi, Hrabro srce (kojeg ne treba brkati s istoimenim kafićem), H2O, Amsterdam i Blaywatch na Dunavu... Trebalo bi nam mjesec dana da sve obiđemo.

Parkirali smo pod nekom brijestom na Adi, mali se cigan odmah ponudio da će nam "za male pare čuvati kola". "Šta ćeš da čuvaš, ajd' beži", glasio je jetki odgovor.

Petak, ponoć davno prošla, u mrkloj mračini škripavim, vlagom izjedenim stepenicama penjemo se na nasip.  Oprezno smo nabadali, jedan iza drugoga.

- Tu mi piše da Zagrepčani idu na splav Hua Hua. Moramo večeras to posjetiti, a sutra je glavna akcija - mahala sam svojom bilježnicom s uputuma.

- Čuj ove debile dole - zaškrgutalo je društvance zubima dok je s obližnje splavi Kalipso dopirao evergreen "Jorgovani". Ženski i muški glas drečali su se naizmjence, loše ozvučenje razlilo se uspavanom Savom. "Posle tebe je ostala duša gola ko puu-sti-njaa", dištonavao je ženski glas, fulajući i dur i mol, što gostima uz vino i kroničnu ljubavnu bol nimalo nije smetalo.

- Peva k'o da je boli želudac - procijedio je kroz zube fotograf, zakleti ljubitelj rocka.

Hua Hua je bio zatvoren; prebacili smo se na ušminkanu stranu Ade Ciganlije, na splav Red Shoes.

Čak dvije žive muzike naizmjence su zabavljale raspoloženu ekipu poznatim pop-rock repertoarom od 80-ih naovamo. Odlično su skidali Ekatarinu Veliku, Električni orgazam, Parni valjak, Neverne bebe, Bajagu...

Legendarna Skadarlija

Subota poslijepodne bila je kao stvorena za đir po gradu koji vrvi kafićima i klubovima živopisnih naziva: Ana 4 pištolja (po babi iz western stripa koja neprestano ima cigaretu u ustima), Ona, a ne neka druga (kafana u koju ne možeš ući sam, nego s partnericom jer je tu večer baš "ona, a ne neka druga"), Informbiro u kojem su na plafonu uklesana imena svih članova beogradske filharmonije od njezina postojanja. - Što vam je to na plafonu? - zacvrkutala je moja Ana. - Imena svih konobara koji su tu radili - dobacio je šarmantni konobar. - Ma da - zinula Ana. - Aha, gazda svakom da otkaz nakon par dana i ukleše ime. Zezam se, bre, jel vidiš koliko ih je. Filharmoničari, bre - objasnio je. Ana ga je pogledala preko oka i srknula mineralnu.

Legendarna Skadarlija nudi okus starog Beograda. Kamena uličica, kultni restorani Tri šešira, Ima dana... miris pečenja i nezaobilane violine.

Šteta što je i Beograd na neki način prodao dušu Zapadu, ćaskamo šetajući. Evo ti nekad kultna kafana Šumatovac u koju su izlazili umjetnici, glumci legendarnog Ateljea 212. Ondje bi Toma Zdravković u ponoć uzeo mikrofon, kafana bi se zaključala - i do zore. Karirani stolnjaci, limene pepeljare, sve je to otišlo u nepovrat. Zamijenio ih je elegantni interijer talijanskog dizajna, konfekcija kakvu ćeš naći svuda u svijetu.

- Ono što bi Italija ili Španjolska brendirale, mi smo izgubili - komentira Ana.

Zagrepčani dio večeri vole provesti u elegantnom, nedavno otvorenom restoranu klubu Iguana na Savskom pristaništu. Služe se najbolja vina, svira najbolji jazz koji uživo izvode članovi orkestra nacionalne televizije, ponosni su vlasnici Aleksandar i Goran.

Dolaze im, kažu, ambasadori, ministri, glumci ...  

Iako je Iguana mjesto na kojem se okuplja društvena krema Beograda, dobili smo dozvolu da diskretno škljocnemo koji put aparatom.

Pravo zagrijavanje za noćni život inače počinje u Ulici Strahinjića bana koju Beograđani zovu "silikonska dolina".

Krstili su je tako zbog "napumpanih silikonskih ribetina koje su njezin zaštitni znak", citiramo domoroce. A zovu je i "dolina nojeva".

- Zašto nojeva? - pitam radoznalo.

- Budale istežu vratove za tim ženama, a one ćurke za njihovim kolima.

Beogradski je humor antologijski.

Partyji na splavovima

Silikonska je dolina za našeg posjeta prilično nenametljivo izgledala, jedina je šteta što nije pješačka zona. Lijepi lokali s romantičnim svijećama, sređene žene koje znaju što hoće i pokoji dobro potkovani muškarac čiji BMW ili Mercedes SLK 230, iako parkiran nasred zebre, dežurni pauk nije ni pipnuo.

Oko ponoći ekipa se seli u druge klubove po gradu ili na splavove. Oni su zaštitni znak Beograda, glavni razlog zbog kojega grad na vodi slovi za prijestolnicu zabave na Balkanu. Na splavovima se pušta sve, ex-yu glazba, r'n'b, rock, house, pop, techno, dance, alternativa i, dakako, narodnjaci.     Bez obzira o kojoj je glazbi riječ, Beograđani vole živu svirku. Iako je besplatan, budući da je potražnja ogromna, upad se treba rezervirati dan ranije. Najavili smo se tako splavovima H2O i Hrabro srce tražeći dozvolu za fotografiranje. Klijentela je različita, opasni igrači, političari i njihove ljubavnice, ima svega. Ne ljube baš kad vide bliceve.

Ako pitate domoroce koliko njihov grad na Savi i Dunavu ima splavova, svi će vam, uz onaj fijuuu zvižduk s usana, jednako odgovoriti: mnogo.

- Koliko mnogo?

- Mnogo, bre.

Ne zna se, valjda stotine.

Palačinke na Trgu Republike

Ne zna se pouzdano ni koliko Beograd ima stanovnika. Spominju se brojke od milijun i pol do dva i pol milijuna ljudi.

- Vala mnogo je i splavova i svijeta - fijuknuo je i taksist Milan koji nas je iz "silikonske doline" oko jedan u noći doveo do raskršća ispred bivšeg hotela Jugoslavija. Kako ne, dolaze mu Zagrepčani. Dolazi, kaže, i dosta ljudi iz Pule.

- Idete na splav H2O? To je trenutno najjači klub u gradu. Svi idu tamo, drži ga jedan moj zemljak, Crnogorac - pohvalio se taksist.

Pred "Jugoslavijom" gužva, krkljanac, metež. Horde dugih nogu u ultrakratkim minicama i visokim potpeticama slijevale su se prema obali Dunava. "Splavuše" ili "splavaruše" posebne su žene. Lijepe, zgodne, atraktivne, napirlitane. Kič im nije strana riječ.

Splav H2O izgleda dobro k'o milijun dolara. Preciznije k'o dva milijuna eura, koliko je u njega i uloženo. Klub je bio krcat, DJ za čistu desetku. Dečkima mlađima od 21 godinu ulaz zabranjen. Djevojke klinke? Mogu, dakako. Vrhunska atmosfera, svjetlosni efekti, go-go plesačice,  menadžer Milan Gujanica srdačno nas je dočekao. Kroz smijeh pala je i ponuda "ako nam dovedeš Olivera, imaš...". Sve se bojim, bard hrvatske estrade davno je izjavio da neće pjevati u Srbiji.

Susjedno Hrabro srce, narodnjačka splav koja je znala biti dupkom puna, iz nekog je razloga tu noć zjapio poluprazan. Koju godinu premlade, polugole klinke izvijaju su se oko štange.

Zoru smo junački dočekali. Ovom gradu pristaje naziv Sin City; živi od sumraka do svitanja. Iliti prvih pijetlova. A onda pravac palačinke na Trgu Republike.