U RODNOM MJESTU NIKOLE TESLE 'Sedmero nas je u školi, nema mobitela i svi smo složni'

Smiljan ima malo manje od 400 stanovnika. Škola je vidjela i mnogo bolje dane, u jednom trenutku bila je i pred zatvaranjem, ali se ove godine upisalo četvero prvašića, pa bar sljedećih nekoliko godina neće biti zatvorena.

Cijela škola u Smiljanu, i to područna, stane u jedan maleni razred koji ima samo sedam učenika. Antonela, Gabrijela, Matea, Antonio, Tome, Josipa i Marko različite su dobi, i razreda, od prvog do četvrtog, a svi skupa potpadaju pod matičnu Osnovnu školu "Dr. Jure Turić" u Gospiću.

Škola u Smiljanu nije isti prostor u kojem je Nikola Tesla učio prva slova i tablicu množenja jer ova se malena učionica nalazi na posve drugome mjestu. I kao zanimljivost, dijeli zid i zgradu s lokalnim Moto klubom i Mjesnim odborom, piše 24sata.hr.

"Mi ne kasnimo, dolazimo svi na vrijeme", - kazuju maleni osnovnoškolci dok su poredani u klupe, kao da su u odvojenim razredima, a najviše ih je u prvom, i to njih četvero.

Dok se oni tek upoznaju sa školom, u razredu su i jedan trećaš te dva četvrtaša, koji na godinu napuštaju malu školu i odlaze u Matičnu, i to u Gospiću, koji je udaljen pet kilometara.

"Meni je lijepo, mi se dobro slažemo zato što nas je malo", kazao je Tome Milinković, koji čak u područnu školu putuje iz susjednog mjesta Čovini. Iako ima 11 godina, već je izabrao zanimanje, bit će vatrogasac, tvrdi dječak koji, osim školskih obveza, koje su na prvome mjestu, pomaže roditeljima na seoskom gospodarstvu. Ali on nije jedini. Svi učenici u slobodno vrijeme okruženi su domaćim životinjama i kućnim ljubimcima, koje udomljavaju, a najviše, tvrde, vole mačke.

"Mnoge žive sa mnom i s mojoj obitelji na imanju. Volim i školu i raditi sve oko kuće. Znam da ću biti automehaničar", kazao je Marko Pezelj (7), prvašić koji je već sve o svojoj karijeri odlučio još u prvim danima osnovne škole.

Smiljan ima malo manje od 400 stanovnika. Škola je vidjela i mnogo bolje dane, u jednom trenutku bila je i pred zatvaranjem, ali se ove godine upisalo četvero prvašića, pa bar sljedećih nekoliko godina neće biti zatvorena.

"Mi smo tek mali i novi ovdje, pa nam nitko nije rekao ni objasnio kako će nam ovdje biti", kazuju veseli prvašići.

Dok učiteljica Ivana Majić Mirić polako kreće s nastavom i piše na ploči crtovlje za najmanje, najstarija učenica Matea Franjić (12) vježba matematiku, i to u klupi koju dijeli s mnogo starijom imenjakinjom. Naime, Matea Moguš (27) mlada je učiteljica, ali je sad pomoćnica u nastavi. Učenica, naime, ima Downov sindrom, pa je tako ovaj mali razred od prvih školskih sati naučio što znači integracija i razumijevanje za druge učenike oko sebe.

"Mi se svi skupa slažemo vrlo lijepo", kazuje Matea, koja dodaje da su joj matematika i engleski najdraži:

"Pomaže mi i asistentica, ali pomažem i ja njoj. Super vrtim hula hop, pa joj pokazujem", kaže djevojčica, koja školu pohađa po individualiziranom programu.

Uz Mateu, u učionici su sestre Antonela i Gabrijela, ali sve tri cure su zaključile da se vide opet u velikoj školi, i to u onoj frizerskoj.

Dok dječaci žele biti vatrogasci, vojnici, mehaničari, te biti uz svoje konje, krave i telad, nitko na nastavi nema mobitel osim jednog učenika, ali i on je spremljen na dnu torbe, služi samo za komunikaciju s roditeljima kad kreće prema kući jer je Tome učenik putnik.

"Svaki dan me čeka školski autobus, i to oko 7.10 ujutro i nakon 20 minuta sam ovdje, a dočeka me i čistačica, koja zimi naloži peć na drva. Nama je to ovdje posve normalno, a poslije se o vatri brine učiteljica Ivana", kazuje Tome.

Peć na drva, priroda svuda oko njih. Nema ni tableta, kao i ni mobitela u školi, no na snazi nije zabrana. Jednostavno, učenici ih koriste u slobodno vrijeme.

"Cijela ekipa je takva, oni ili uče ili su u prirodi. Imaju i obveze u roditeljskom domu, a ovdje nema problema s koncentracijom jer mobitele jednostavno ne koriste i to se vidi na njima. Mnogo vremena provodimo vani, otišli smo i do Memorijalnog centra Nikole Tesle, nekad se u nastavi uvede njegov lik i djelo, pa smo radili prospekte koji se tiču njegovog djela", kazala je učiteljica Ivana Majić Mirić (37).

"Učenici su uvijek učenici, ali kako smo mali ovdje, svi zapravo diktiraju tempo. U učionici su niži razredi osnovne škole i to nekad zaista treba organizirati, no kad to napravite, i djeci i meni bude lakše. Pratimo i prirodu, jednostavno izađemo na svježi zrak kojeg barem ovdje ima u izobilju. Ako ima snijega, pravimo snjegoviće, ako su dani lijepi, imamo druge fizičke aktivnosti, rekla bi da malen prostor isto daje priliku da radite s djecom na mnogo razina", zaključuje učiteljica Ivana.