Bivša studentica Sveučilišta u Mostaru, pomaže izgradnji škole u Africi

"Ja sam se vratila, ali moje srce je ostalo u Ugandi“. Riječi su to Martine Fišić, rođene Novotravničanke koja je nakon turističke posjetile Africi, odlučila pomoći u izgradnji škole za djecu u selu Karundi u Ugandi. To je malo selo koje se nalazi 35 km od grada, Isigniro distrikt, u regiji Mbarara.

Cilj projekta, ove bivše studentice Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, je izgradnja škole koja će imati pet učionica čija izgradnja košta 19.498,00 eura. Fišić je u studenom posjetila Ugandu te je objasnila kako joj je to bilo putovanje života.

"Putovanje koje je promijenilo moj pogled na svijet, moj način života i mene kao osobu. Ja sam se vratila, ali moje srce je ostalo tamo. Do sela smo došli jako teško budući da selo još uvijek nema izgrađenu cestu. Lokalna vlada je obećala izgraditi ceste i izvore pitke vode ali se to nažalost nije dogodilo“, ističe te dodaje kako je lokalno stanovništvo rukama prokopalo cestu i omogućilo pristup selu.

Župnik fra. Agapitus Mubangizi u glavnom gradu Kampala, inače rođen i odrastao u selu, pokrenuo je projekta izgradnje škole za više od dvjesto djece. Škola u kojoj se djeca trenutno nalaze nema vrata, prozore, klupe niti stolice te nemaju struju niti sanitarni čvor.
Budući da se škola nalazi na brdovitom području tijekom kišne sezone bude potpuno uništena. Selo nema ambulantu niti dispanzer pa se nerijetko dogodi da bolesna djeca ili žene s komplikacijama pri porodu umru jer ne stignu do bolnice u gradu.

Kada su ona i njezini prijatelji odlazili iz sela, obećali su im da će učiniti sve da pomognu.
„Iako tada još nismo znali na koji način to učiniti ali nas je Fra Agapitus ubrzo kontaktirao i zamolio za pomoć. Napisao je projekta i poslao. Prije dva dana sam dobila video i nekoliko fotografija kako lokalni stanovništvo kopa temelje. Neki rukama a neki lopatama koje su kupili“.

Kopali su, pjevali i plakali od sreće. Fišić ističe kako to dovoljno govori koliko im izgradnja škole znači te dodaje kako je život kod nas i u Africi u mnogočemu neusporediv.
"Djeca jako puno rade, neka čak i više nego odrasli. Rade teške fizičke poslove, pješače po 5,6 pa i 7 kilometara da bi donijeli vodu obitelji. Skupljaju granje po cijeli dan da bi skuhali ručak. Čuvaju mlađu braću i sestre, i uz to rade u poljima. Uz sve to, jako su sretni, vedri i uvijek spremni na ples. Dosta djece je napušteno, gladno i neuhranjeno, ali to ne umanjuje njihovu želju za životom“.

Ističe kako ova djeca zaslužuju imati budućnost, imati pravo na obrazovanje i dostojanstvo djeteta kao i svi njihovi vršnjaci, a u tome im mi možemo pomoći.

Svoje donacije možete izvršiti javno ili anonimno na OVOM LINKU.
U ovo korizmeno vrijeme pokažimo humanost i pomozimo djeci koja nemaju mogućnosti za obrazovanje kao mi. Naše malo, ovoj djeci znači puno.