Škoro: Najgori posao mi je bio onaj u Saboru
Otkrio nam je i kako ga često ljudi znaju uvjeravati da su neke njegove pjesme potekle iz naroda, ali i kako se nosi s neumornim forumašima te usporedbama s Đorđem Balaševićem.
Ove godine slavite 20. godišnjicu svoje karijere, a koju ćete sada proslaviti velikom koncertnom turnejom. Tijekom tih godina je zasigurno bilo puno lijepih trenutaka. Možete li izdvojiti onaj najupečatljiviji?
- Prvi najupečatljiviji trenutak bio mi je rođenje kćeri, a drugi sina. Kao i onda kad sam doživio da se kći popne sa mnom na pozornicu. Svaki nastup je poseban bilo da sviraš u sportskim dvoranama, na trgovima ili svinjkoljama. Svaki nastup ima svoju draž i ja sam vrlo često znao svirati u vrlo neobičnim uvjetima. Nastupao sam u jednom trenutku ispred par stotina žena, nije bilo ni jednog muškarca, ali sam isto tako svirao jednu lovačku zabavu pred 600 muškaraca i dobro smo se zabavili. U mojoj karijeri mislim da mi je uvijek bilo na prvom mjestu to da pokušam ostati normalan, da imam taj svoj svijet, svoju obitelj i da imam nekoga kome se u svakom trenutku mogu i vratiti i obratiti ako mi nešto treba. Inače, ja ne spadam u red onih ljudi koji bi znali iskoristiti suvremene PR metode. Rekli ste velika koncertna turneja. Mi živimo u jednoj maloj zemlji, a često sam čitao na mnogim bilbordima i u novinama da mnogi ljudi prave spektakularne i neponovljive koncerte. I onda dođu ovi momci iz U2 i onda zapravo vidiš što je to veliki spektakl i kako se to radi. Prije 20 godina sam napisao pjesmu 'Ne dirajte mi ravnicu'. Ta je pjesma nastala 1989. godine, tako baš u ovo vrijeme, i mislm da ta ona zavrijeđuje da joj se posveti nekoliko koncerata. Ta pjesma je davno prevazišla i mene i druge i evo, hvala Bogu, i danas živi. I kad ne znaš što zapjevati na koncertu, dođeš u škripac, zapjevaš nju i sve bude dobro. Znači, s jedne strane je tih 20 godina, stvarno prekrasnih godina, a s druge strane sam izdao taj album koji se zove 'Moje boje' i na kojem se nalazi nekoliko pjesama koje su se dobro primile i zaslužuju da ih se promovira. Opet, tu je možda i razlog što već četiri godine nisam napravio takav nekakav koncert, nego sam većinom nastupao po različitim prigodama. Sad ćemo se malo izvagati da vidimo gdje smo i mislim da se radi ova tri razloga vrijedi potruditi . Sad, da li će to biti lijepo, epohalno, nikad viđeno, to tek moramo vidjeti. Mi Hrvati inače znamo unaprijed kako će to biti veliko i značajno. No, ja sam mutant, mislim da treba proći koncert pa ćemo onda pričati o njemu. Ipak, da se izrazim sportskim riječnikom, mi ćemo dati sve od sebe, ostavit ćemo srce na terenu. Pozornica će biti od 60 metara, 200 metara video zida, kukuruzi će se njihati u jednu stranu pa u drugu i imat ćemo tu nekih dragih gostiju koji su meni u 20 godina pomogli da sve to traje. Čak će i jedno moje dijete zasvirati sa mnom jer je imalo veliku želju za tim.
Smeta li vas kad ljudi pričaju o 'starom' i 'novom' Škori, odnosno dijele vašu karijeru na tamburašku i ovu sada?
- Bilo je vremena kad je meni svašta smetalo, ali mi stvarno više ne smeta. Činjenica je da ti nikada ne možeš biti ono što ti misliš da jesi, nego si ti uvijek plod nekog javnog mišljenja o tebi. Znači, ja sam isto plod nekog javnog mišljenja o meni i to javno mišljenje je zanosvano na tome da sam se pojavio u nekom tamburaškom miljeu, da sam se pojavio s pjesmom 'Ne dirajte mi ravnicu', nakon koje su uslijedile 'Šumi, šumi javore', 'Tajna najveća', pa 'Moja Juliška' i tako dalje, znači pjesme za koje mnogi već misle da su narodne pjesme. Što i je veliki kompliment. Je, istina je, postoji Škoro koji se tako pojavio, ali taj Škoro je stjecajem okolnosti završio u tome. U vrijeme nastanka Ravnice živio sam u Americi i nekako je zaživila ta tamburaška priča. Međutim, ja ne znam svirati tamburu, ja sviram gitaru i jednostavno su mi se pojavljivale neke teme koje ne mogu ići uz tamburu. Nisam ja nikakav ortodoksni tamburaš, nikad nisam bio ni u kakvom KUD-u, niti sam iznikao odatle, ali silno to cijenim i volim kad je u nekom svom prirodnom ambijentu. Znao sam kasnije koristiti tamburicu da obojim neke stvari, ali nikada se nisam slagao s onima koji su tamburu gurali u suzvuk s bubnjem ili s nekim ritam mašinama. Meni to jednostavno ne ide. Tamburaški bend ne može podnijeti bubanj. Zato je taj 'novi Škoro', ako ga možemo nazvati 'novi Škoro', često osporavan na forumima. No, ima i onih koji tvrde kako ono što sam ranije radio ništa ne valja. Tko bi svijetu nakuhao kolača? Ja u principu uvijek pjevam jednu te istu pjesmu, samo prolazim kroz različite faze.
Mislite li da je taj 'novi Škoro' približio 'starog Škoru' i slušateljima van Slavonije?
- Naravno. Jedno se s drugim prožima. Nikada neću zaboraviti kad je oslobođen Cavtat i kad su na Dnevniku bili prikazani ljudi koji su tamo ulazili čamcem i pjevali 'Ne dirajte mi ravnicu'. Hrvati u isto vrijeme imaju jednu veliku sreću i veliku nesreću da baštine toliko glazbenog nasljeđa, toliko te glazbene ljepote koja je u principu različita i dijametralnu suprotna jedna u odnosu na drugu. Slavonski glazbeni izričaj, ili slavansko-baranjski izričaj, je jedna priča. Međimurski već druga, isto tako istarski treća, pa Dalmacija i priobalni pojas gdje pjevaju naše klape na svoj način. Imate jedan dio našeg življa koji se stani u kontinetalnom dijelu Hrvatske, pa čak i BiH što je isto naš korpus, to je pak drugačiji glazbeni izričaj. No, ne samo to, vi možete prepoznati bećarac koji se pjeva u Slavoniji, od onog koji se pjeva u Srijemu ili Banatu i Bačkoj, a pjevaju isto autohtoni Hrvati, samo se ovdje zovu Šokci, tamo Bunjevci i tako. Znači, to je naša velika sreća, ali ujedno i veliko prokletsvo koje nas dijeli. Ja ne volim da nas to dijeli pa mi se čini kako pjevanjem pjesama koje nisu nužno naslonjene samo na sopile, samo na šargiju, samo na tamburu ili a capella, osumvremenjavanjem toga, ljudi lakše prihvate nego da tjeram po svom. Mislim da je to normalno, 21. stoljeće je. Meni je dosta teško pjevati o tome kako ja sad idem čuvati svinje. Mada jedan dio ljudi stvarno misli da se ja sad ujutro ustanem, odem čuvati svinje, pa zakoljem prase i onda desničarim do kasno u noć. No, tko sam ja sa im mijenjam predodžbu o sebi. Bogu hvala, neka bude takva.
Prozivali su vas zbog domoljubnih pjesama govoreći kako je to samo dobar marketinški trik za povećanje budžeta. Koliko vas to dira?
- Pa da, ja sam 1989. godine napisao 'Ne dirajte mi ravnicu', kao znao sam da će biti rat. Uvijek su ljudi imali drugačije mišljenje nego oni koji su bili javne osobe. Sada je to nekima postalo toliko moguće nametnuti zahvaljujući internetu. Međutim, sada i mi koji smo javne osobe možemo čuti glas naroda. I to odmah i konkretno, a puno puta je to jako dobro. Nama je drugačije nego nekim kolegama u prošlosti jer imamo tu prednost u odnosu na njih. Mi možemo odmah saznati što naša publika misli o nama. Ono što je internet donio kao blagoslov je jedan brzi protok informacija, no donio je i to prokletsvo da se svaka budaletina sada može naći i dati si za pravo da nešto komentira, S time ja zapravo nemam problema, ali volim kad se to radi imenom i prezimenom. Zato sam i napisao pjesmu 'tko to moje ime doziva, čudni ljudi, čudnog imena'. Ja se zovem Miroslav Škoro, a kako se ti dušo zoveš? Ja sam svoj stav iznio, a ti se sakriješ iza nekakvog pseudonima, otvoriš tko zna gdje adresu i sad si neizmjerno hrabar jer iz svoje fotelje u papučama pišeš nekakvo svoje veliko mišljenje. Pri tome ustvari nema te mogućnosti da se upustimo u neki normalni razgovor. Ja iznesem svoj argument, pa ti svoj i onda se pokumimo. Tako da me to uopće ne smeta, samo me žalosti što s jedne strane postoje takvi ljudi, a s druge što nisam imao mogućnost da sjednemo i popričamo. I s bilo kojim novinarom ili stručnjakom ja ću razgovarati uživo, ne volim kad me sjeckaju.
Davno ste rekli kako smatrate da i niste nekakav pjevač. Što je to onda u vama da privlačite publiku svih uzrasta?
- Sve što otpjevam ja mogu i drugi. Ljudi se vole uključiti. Sad zamislite da svi za stolom pjevaju i vi uzmete pjevati nekakvu ariju. Nema ih puno koji to mogu otpjevati, ali kad čuju 'Šumi, šumi javore', to mogu svi. Sad je pitanje što je teže napraviti. Nešto što ne može nitko ili nešto što mogu svi. Da li je teže napisati pjesmu u kojoj se baviš metafizikom ćudoređa ili ćeš napisati nešto poput 'Voćke poslije kiše', što svatko zna nastaviti. Ja se trudim pisati kako pišem iz dva razloga. Prvo, jer ne znam drugačije, a drugo, uvijek pišem za sebe. A kako poznajem svoje vokalne sposobnosti, a imam raspon pištaljke, onda je bolje da ne rezumiram previše. Imate ljudi koji mogu otpjevati telefonski imenik i eto ga hit, a ja se moram mučiti.
Smeta li vam kad vam kažu da ste vi hrvatski Đorđe Balašević?
- To mi je prije znalo smetati. Ako me se uspoređuje kao s čovjekom, onda me smeta. Ali ako me se uspoređuje s njima kao s čovjekom koji se stvarno zna igrati sa stihom i rječju, onda me ne smeta.
Zašto bi vas smetalo da vas se uspoređuje s njima kao s čovjekom?
- Zato što smo mi sasvim različiti. Ja nikad ne bih napravio i napisao neke pjesme koje je on napisao. Recimo ja nikada ne bih napisao pjesmu 'Ne lomite mi bagreme' i glumio ambasadora UNICEF-a.
Koja vam je pjesma iz vašeg opusa najdraža?
- Nikad ja to nisam izgovorio, no ako sad vodimo razgovor oko proslave 20 godina postojanja pjesme 'Ne dirajte mi ravnicu', a nisam nikad napravio koncert zbog pjesme 'Šumi, šumi javore', onda sam i sam svjestan koliko ta pjesma vrijedi. Međutim, uvijek sam to znao usporediti s Mliječnom stazom ili Sunčevim sustavom, da budem konkretniji. Sunce moga glazbenog sustava je 'Ne dirajte mi ravnicu'. Mi se svi vrtimo jedni oko drugih, a sve oko te pjesme. Ona je izašla prva i pružila mogućnost meni i ostalim pjesmama, ali i ljudima s kojima sam već godinama u timu, da se bavimo ovim poslom jer je to pjesma trenutka. Nije ona nastala 1991. godine ciljano za rat, nastala je u SAD-u uz radijator, bila je 1989. godina. Meni je nedostajala moja pokojna mater, očev grob, prijatelji i Slavonija i ja sam napisao tu pjesmu koja je čak i izvedena tada '89. u Americi, no tek je poslije zaživila i to u neko nesretno vrijeme što mi je žao. Ali mi je drago da sam doživio i vidio da se puno ljudi veselilo i žalostilo, odlazilo i vraćalo uz tu pjesmu. To je ono što je moje veliko bogatstvo i što mi ne možeš uzeti da po meni pljuješ po ne znam kakvim forumima
U kojim gradovima vas je publika najtoplije primala?
- Ne mogu nikoga izdvojiti jer nikada mi se nije dogodilo na nešto nije prošlo u redu na nekom koncertu. No, ipak, ja osobno više volim manje prostore gdje publiku možeš gledati u oči. Možda najljepši nastupi su mi se dogodili u stračkom domu ili domu za nezbrinutu djecu. Meni su ti koncerti bili puno draži. Sve u životu mi je iznenađenje. Znao sam cijeli život da ću pisati pjesme, ali ispalo je tako da sam ih počeo i pjevati, što nisam mislio da će biti.
Ako ste znali da ćete pisati pjesme, kako ste završili u politici?
- Pa ne možete vi pisati pjesme 24 sata dnevno. Ja nisam od onih skladatelja koji mogu reći 'idem doma pisati pjesmu'. Ja pjesmu pišem kad mi dođe. Zamislite da sjedim ispod šljive i čekam da mi dođe inspiracija. Skladateljski dio posla je zapravo relaksacija. Netko uzgaja pčele, netko lupa glavom u zid, a ovo drugo su sve stvari u kojima treba sudjelovati. Ja ne vidim drugog načina kako da realiziramo neke stvari u društvu. Silno bih volio da netko dođe i da mi objasni kakav to društveni sustav treba napraviti i kako ga ustrojiti, a da pri tom ne izbjegnemo političare. I ne samo političare, puno toga. Davno su rekli da je demokracija najgori oblik upravljanja, ali nažalost nema boljeg. Smatram da je Stjepan Radić bio u pravu kad je rekao 'ne očekuj da ti netko zahvaljuje na onome što radiš za javno dobro jer je to tvoja dužnost'. Zato mislim da je dužnost svakog čovjeka da fokus sa sebe prebaci u prvom redu na svoju obitelj, a potom i na zajednicu u koju se kunemo kad nam to paše. Žao mi je što sam povjerovao u to se ovdje može nešto napraviti i promijeniti jer mislim da je to vrijeme za koje je bilo bolje da je utrošeno na neke druge stvari. Mi imamo vlast kakvu zaslužujemo, ali evo ja sam povjerovao i mislio da tu mogu nešto učiniti. Ali eto, nije valjalo i nije bilo dobro jer nismo još sazrijeli za takve neke stvari. S jedne strane vičemo da trebamo mlade, obrazovane, ne korumpirane, a s druge strane čim uđeš u politiku ti si ništ koristi, ti si korumpiran. I onda sam ja pokušao na drugačiji način. Evo vam plaća! Ali ne, i dalje si ti to. I čim sam rekao da neću više ti isti novinari su došli i rekli da sam lud jer nisam izdržao još dvije godine i imao bih mirovinu. Meni nije bitna bila ni mirovina, niti plaća, niti saborska fotelja. ja u principu u životu nisam imao gori posao nego biti saborski zastupnik. Morao sam se zbog toga morao puno odreći. Između ostalog, koncerata. Nisam imao služebnog vozača nego sam išao kući autobusom, nisam imao službeni mobitel, ali ni plaću jer sam je davao u fundaciju 'Milo moje', nisam imao tajnicu i ured. Samo onih pola kvadrata stola i snađi se druže. Sastanke sam obavljao u kafiću i sad vi meni recite, sad bih ja trebao glumiti nekog tko bi bio zakonodavno tijelo i prepoznavati probleme, biti kreativan. Kako? Od tebe se očekuje da riješavaš sve probleme, ali ti ne smiješ ništa zaraditi. I na to sve skupa nisam mogao podnijeti činjenicu da ti, bez obzira na sve navedeno, govore da si lopov. Ja sam uvjeren da u svakom žitu ima kukolja, ali nisu svi svećenici pedofili, niti su svi političari korumpirani. Eto, ja poznajem jednoga koji nije. Prema tome, ako nije taj jedan, onda ipak znači da nisu svi. Ne možete vi nikoga korumpirati ako niste spremni na korupciju. Svi pričaju o onima koji uzimaju, no nitko ne spominje da postoje i oni koji daju. Za mostove trebaju dvije obale.
No, niste se prestali boriti za ono što vjerujete. Vaša fundacija 'Milo moje' započela je akciju 'Daj 5' za pomoć Dječjem odjelu intenzivne njege u osječkoj bolnici.
- Previše je tuge i nesreće oko nas. Ja bih mogao raditi pet humanitarnih koncerata dnevno i ne bih nažalost uspio pomoći onoliko koliko treba pomoći. Koncerti jesu sredstvo da ukažete na problem. Postoje institucije, ljudi i načini na koji se neki problemi trebaju riješiti. No, nažalost, fali nam mnogo toga. Kad je fundacija u pitanju, moram reći slijedeće. Stjecajem okolnosti, kada sam razmišljao gdje dati tu crkavicu od saborske plaće, dr. Igor Berecki, voditelj intenzivne njege pedijatrije u Osijeku, mi je otkrio da se sva teško bolesna djeca u Slavoniji i Baranji liječe na tom odijelu i da je najbliža takva bolnica tek u Zagrebu. To su djeca od rođenja do 18 godine života koja su u životnoj opasnosti. Znači, radi se o životu i smrti te djece, ono ako ne dođe na intenzivnu njegu i ne primi pravi tretman, to dijete može nažalost preminuti. Kad sam došao tamo i vidio curicu od 14 godina koja si je pokušala oduzeti život, pa kad sam vidio dijete koje je rođeno sa 6-7 mjeseci, ili djeca rođena sa oštećenjem i intubiranu odmah po rođenju, kad sam vidio maloga Karla koji ima 14 godina i koji boluje od tumora na mozgu, sad je na umjetnim plućima, shvatio sam da mnogi od njih neće dočekati starost. Naša su djeca jednako bolesna kao i ona u razvijenim zemljama, ali mi nemamo sredstava da im pružimo adekvatnu pomoć. Ponekad mi bude jako teško govoriti o tome jer nije lako držati to dijete za ruku i praviti se da je sve u redu. Ne, nije sve ok. Od pet takvih cenatara u Hravtskoj, osječki je najslabije opremljen. Na vrlo maloj kvadraturi ti divni ljudi, u tri smjene, 24 sata dnevno skrbe o djeci na osam ležaja i s nekoliko aparata. Sad radimo na tome da prikupimo zacrtanih pet milijuna kuna i tako će i biti ako Bog da. Pokrenuli smo akciju 'Daj 5' u kojoj pozivom na broj 060 9006 svi mogu dati svoj prilog osječkoj bolnici. Glasnogovornica akcije bit će Blanka Vlašić, a u sve će se uključiti i neka druga draga lica. Akcija bi trebala trajati do 10. prosinca kada će se održati jedan veliki koncert paralelno u Osijeku i Zagrebu.
javno.com
Vezani članci