Tri sata turskih serija dnevno je previše

No, već nakon prve epizode 'Ezela' možemo zaključiti da je riječ o steroidima nabildanoj verziji '1001 noći', koja naporno dugim scenama i shizofrenim fabulativnim skokovima do kraja izaziva zamor materijala, piše tportal.hr.
Gotovo da nema mudraca u hrvatskim medijima koji se nije izjasnio/la glede fenomena turskih sapunica u nas. Jedni kažu da su Hrvati genetski predodređeni za turske serije jer se kroz njih suočavamo sa svojim balkanskim likom u ogledalu, drugi nam tumače da ove serije zapravo mijenjaju imidž Turske u svijetu, dok treći u panici zazivaju novu bitku kod Sigeta. Ipak, svi se slažu da su nam Turci u svom konfliktu balkanske širokogrudosti i konzervativne tradicije bliži od meksičkog katoličkog kiča (jesu li zbilja?) ili nakinđurenog Bollywooda.

Od svih analitičara najviše sam povjerovao vlastitoj majci, pripadnici ciljane skupine sapunica (domaćica u zlatnim godinama), koja je na pitanje zašto joj je '1001 noć' bolja od ostalih ustvrdila - zato što je realna. 'Realno' u slučaju ove serije znači da oslikava svakodnevnicu modernih tranzicijskih yuppieja, vlasnika marketinških agencija, arhitekata, ali i njihovih sluškinja i sirotinje iz istanbulskih slumova. K tome, montažerska tehnika '1001 noći' - kratki rezovi i kadrovi duljine do 30 sekundi sa skokovima među nekoliko paralelnih niti radnje - gledatelja jednostavno mora prikovati uz TV, dajući mu tek toliko slobode da trkne do toaleta tijekom bjesomučno dugih reklamnih blokova.

No, sve je ovo (zasad samo na turskom tržištu) palo u vodu kad je krenulo emitiranje 'Ezela', dramskog krimića nadahnutog vječnim motivima izdaje, ljubavi i osvete, koji termin 'turske sapunice' podiže na potpuno novu razinu. 'Ezel' je ekspresno zavladao turskim televizijama, a uspjeh serije neki pripisuju predlošku - romanu 'Grof Monte Cristo', Alexandra Dumasa.

Monte Cristo se u modernoj turskoj verziji prvo zove Omer, mlađahni pripravnik u automehaničarskoj radnji kojemu prijatelji (i, dakako, djevojka) smještaju pljačku kazina, zbog koje završava u dugogodišnjem zatvoru. Turski zatvori pravi su pakao, pa Omera u zatvoru premlate do te mjere da mu promijene fizički opis, no nauče ga i mnogo čemu, poput poduzetništva, borilačkih ili kockarskih vještina. Po svemu nov čovjek, promijenjenog identiteta (sad se zove Ezel) naš junak kreće u osvetnički pohod prema svima koji su se obogatili tijekom njegovog tamnovanja.

'Ezel'
Ovaj sažetak fabule ne samo da nije 'realan' u šeherezadinskom smislu riječi, već je i karikaturno, gotovo alanfordovski, realiziran u seriji. Tijekom dvije jednosatne uvodne epizode (ukupno ih je 136) vidjeli smo scene poput zatvorskog premlaćivanja vrećom prepunom naranči (tobož ne ostavljaju unutrašnje ozljede), ili umjetnog seksa s kadrom ograničenim na njihanje glava i poneku dlačicu maljavog grudnog koša glavnog junaka.

Ostalo je patetična kvazi krimi ljubavna drama s make-upom i fotografijom preko razine fotošopiranosti te dosadnim višeminutnim scenama u kojima pretjerano dramatična glazba pumpa tenziju do iritacije. Scenarij je posebna priča - dijalozi kao da dolaze iz tekstualnog repertoara Marine Tucaković ili Alke Vuice, a narativna nit potpuno nekontrolirano skakuće između 'prije' i 'sada'.

Reći ćete, sve smo ovo znali, i ne razlikuje se pretjerano od '1001 noći'. Točno, no bajkoviti hiperrealizam 'Ezela', sudeći po prvoj epizodi, djeluje postmoderno preko svake mjere, čak i za istreniranu hrvatsku sapuničarsku publiku, i zato mu ne dajemo velike šanse u utrci za gledanost sa već odomaćenom Šeherezadom. A i zbilja - jeste li u stanju gotovo tri sata u komadu gledati turske serije?