Frano Lasić: Najvažniji su mir i ljubav u svijetu

Frano Lasić (62), hrvatski glumac i glazbenik, nedavno je u Domu omladine u srbijanskoj prijestolnici održao koncert "Vremeplov", kojim je napravio presjek svoje glazbene karijere. Bio je to njegov koncert nakon duge pauze i čak 30 godina od izlaska prvog albuma. Beograd je bio uvertira za nastupe i u ovoj godini. Lasić je za Dnevni avaz govorio o koncertu u Sarajevu, umjetnosti, jugonostalgiji, braku sa Milenom Matić te o drugim zanimljivim temama.

Ideja koncerta

- Na moje vjenčanje došla je klapa, prijatelji, koji su, zajedno sa mnom, pjevali nekoliko pjesama. Vidio sam da su se svi oduševili. Ideja koncerta bila je da napravim neki presjek kroz moj kontakt sa publikom. Nisam uzeo neki bend ili orkestar nego sam baš sam i s još jednim gitaristom bio na sceni. Najteže je bilo odabrati pjesme koje su mi ostale u sjećanju, a koje su bile hitovi u vrijeme početka moje karijere. Želio sam da publika, kada dođe i čuje prve taktove, zna o kojim se pjesmama radi. Spojio sam i strane i domaće u jednu cjelinu, koncert je trajao dva sata i odlično je prošao. Ljudi su se oduševili.

Planirate i koncert u Sarajevu?

- Do proljeća će sigurno biti, samo kad točno, ovisi o terminu koji ćemo moći dobiti. Sigurno nećemo ići na velike prostore i dvorane. I ranije su, kad sam radio koncerte, bili ili u kazalištima ili u manjim dvoranama. Naravno, bilo je i većih. Za koncert u Sarajevu želim manju, intimniju dvoranu, jer mi je bitna interakcija sa publikom. Doći ću sa suprugom, prošetati Baščaršijom, posjetiti prijatelje. Uvijek mi je Sarajevo bilo drago, davno nekada sam htio i doći živjeti tu. Kao dijete sam skijao na Jahorini pa mi je ostala draga. I dan-danas, kad imam priliku, volim doći u Sarajevo.

Koji su Vam događaji obilježili prošlu godinu?

- Na poslovnom planu, radile su se serije. Dosta dugo pripremam jedan film s redateljem Slobodanom Pešićem, s kojim sam davne 1987. radio "Slučaj Harms", s kojim sam bio i na Kanskom festivalu. Ovaj sada što trebamo raditi je crna komedija, vrlo duhovito napisana, ali je velika borba da se to realizira, uvijek fali novca. Vjerujem u projekt i super surađujem sa Pešićem. Uvijek kažem, ako je dobar scenarij, novac se može naći. A, što se privatnog života tiče, pa, oženio sam se. Supruga me prati, razumije, velika smo podrška jedno drugom, a malo prije toga dobio sam unuka od najstarijeg sina. Tako da je bilo lijepih događaja u 2015. godini.

Prošlo je više od pola godine od kada ste zaključili četvrti brak. Koliko Vam se život od tada promijenio?

- Ništa se nije promijenilo, baš uživamo. Divno je kad čovjek ima bazu gdje se može malo povući i izvući iz javnog kaosa i nekako izdvojiti u vlastitu intimu, koja treba svakom čovjeku, tako da mi, zapravo, veoma prija. Čim ste javna osoba, svi odmah skaču naokolo. Imam mir i trenutke za sebe, nas dvoje odemo i u šetnju i gledamo filmove. Baš onako kako treba.

Postoji li, zapravo, neki recept za bračnu sreću?

- Ma ne. Samo je stvar da li se ljudi nađu, bitni su razumijevanje i tolerancija, naravno ljubav apsolutno. Najvažnije je da ljudi mogu razgovarati i da se mogu razumjeti, da ima poštovanja između partnera. U životu se nešto razvije ili zastane, a život ide dalje. Jednostavno je divno kada se takve situacije dese, da se ljudi nađu.

Sa suprugom ste i poslovno povezani. Sada je Vaša menadžerica.

- Milena mi pomaže, trudi se, snalazi se dobro u tome. Uvijek sam bio u fazonu da neke stvari prođu samo pored mene. A ona vodi računa. Mislim da je to sasvim uredu, ako se ljudi razumiju i točno znaju kakav projekt žele napraviti. Dvije glave uvijek su bolje od jedne i, ukoliko se dogovorimo u kom smjeru želimo da nešto ide, onda se može dobro napraviti. Za sve treba strpljenja i truda. Zadovoljan sam svojom menadžericom. Da nije bilo nje, ne bih ni pokrenuo cijelu priču oko koncerata.

Svakodnevna borba

Kakvi osjećaji preovladaju kada se osvrnete na svoju dugogodišnju karijeru?

- Znate kako, naravno, zadovoljan jesam, ali čovjek kada gleda unazad, uvijek bi pronašao neke male segmente koje bi promijenio. Radio sam dosta i vani, bio sam pet godina u Americi, gdje sam upoznao dosta ljudi. Šta bi bilo kad bi bilo, to je teško govoriti. Da sam ostao tamo, možda ne bih trebao više ni raditi što se tiče financija, ali živim ovdje tako da je svakodnevna borba za opstanak.

Jeste li razmišljali o tome da se nekada okušate i kao redatelj?

- Ne, imam dosta ideja, ali ne bih se u to upuštao. Mnogo me više interesera rad iza kamere, dakle produkcija. U ovom filmu sa Pešićem, osim što ću igrati, sudjelujem i u dijelu produkcije.

Jeste li se umorili ili zasitili kamere i scene?

- Ima trenutaka kada se mogu povući, otići u Dubrovnik, na more, onda na barku ili dignem jedra pa napunim baterije. Svakom čovjeku je potreban opuštajući ventil i nekih svojih pet minuta. Ne mogu reći da sam se zasitio, volim ovaj posao i kada se rade serije koje imaju veliki broj epizoda pa se ide na posao od ujutro u pola šest do navečer, po cijeli dan ste na snimanju kao u nekom rudarskom oknu. Svakog dana idem na posao sa smiješkom na licu, jer ga volim. Božiji dar je da sam mogao dobiti posao koji zaista volim.

Postoji li nešto što Vas je odredilo kao glumca?

- Vani postoje agencije koje zastupaju glumce i mnogo je lakše raditi. S druge strane, činjenica je da je dosta mladih, ali i starijih glumaca koji stoje u redu da dobiju ulogu. To je pitanje i trenutka sreće, jeste li u pravo vrijeme na pravom mjestu. Vrlo je teško da će svako uspjeti. Može se desiti da neko baš u nekom trenutku želi baš vaš lik, onako kako vi izgledate. Naravno, za A-produkciju prije će se odlučiti za neko poznato ime, jer će, onda, zaraditi više novca.

U bivšoj državi svrstani ste među deset najpoželjnijih muškaraca. Je li Vam to imponiralo?

- To su mediji namjestili. Ne, nikad mi to nije nešto značilo, uvijek sam govorio da se sa medijima mora živjeti u simbiozi. Etiketiraju vas na ovaj i na onaj način.

Mislite li da danas izgled može pomoći u građenju karijere?

- Mislim da ne, šarm igra veću ulogu. Vjera u sebe strašno je važna, to je veći adut, a naravno, ne možemo osporiti i da ljudi često dobivaju uloge, ne govorim za našu sredinu, već za Holivud, da na osnovu izgleda dobiju ulogu. Često se desi da redatelji imaju vizuelizaciju lika koji žele da imaju. Vizuelno, kada vide nekoga, znaju da li im odgovara. Tako da to može koji put i pomoći, ali svakako da nije presudno.

Za Balkan kažu da je pun jugonostalgičara. Jeste li Vi među njima?

- Ne mogu reći da jesam, ali se tada u nekim segmentima bolje živjelo. U samom tom periodu svi su ljudi radili i imali. Da li se ima ili nema, na koncu, teško je prihvatiti činjenicu da je odlazak u kazalište, kino ili na večeru postao luksuz. Nažalost, kod većine građana jeste. Mali je broj onih koji to mogu priuštiti, od kupovine, putovanja, odmora. Je li bilo bolje kad se to moglo priuštiti? Imam dovoljno godina da sam često imao priliku čuti: "Bit će bolje, idemo u smjeru Europe." Evo, Hrvatska je već u Europskoj uniji pa da li je, onda, bolje? Nekome jeste, ali nekome i nije. U svakom slučaju, najvažnije je da je mir u svijetu, a kada je mir, dolazi do smirenja i unutrašnjeg blagostanja.

Pratite li politička dešavanja? Dosta je u posljednje vrijeme previranja i ružnih stvari?

- Nažalost, u takvom svijetu živimo, jednostavno je teško. Najbolje bi bilo da su mir i ljubavi u cijelom svijetu. Najvažnije od svega je mir. Kako je kazao Marin Držić u djelu "Dundo Maroje": "Rat je pokuda ljudske naravi", i sve što se može rješavati diplomatskim putem, treba riješiti na taj način. U povijesti svijeta, ratovi su najgori. Mir i ljubav u svijetu su najvažniji. Naravno, i zdravlje i sve što ide uz to. Ali, mir je veoma važan.

Mnogi komentiraju da je sve ovo što se dešava, najava trećeg svjetskog rata?

- Nadajmo se i budimo optimisti da neće doći do toga, da ćemo imati dovoljno svijesti i pameti da se više ne ratuje.

Zašto ljudi vole gledati tuđe živote

Kako komentirate današnje društvene pojave, poput starleta, klaberki, šou programa realnosti?

- Malo mi je to degutantno. Ali, za sve, ipak, ima publike. Zašto ljudi vole gledati tuđe živote, to pitanje svako treba postaviti sebi. Izoliram se od svega toga, ne gledam te stvari, apsolutno me ne interesiraju. Prema mom mišljenju, to nije dobro, pogotovo kada mladi gledaju, poistovjećuju se s tim ljudima, od vokabulara, ponašanja do svega. Nije edukativno, već degradirajuće. Mladi često vide tako nešto pa se na isti način ponašaju. Bolje je uzeti neku knjigu i pročitati neki dobar tekst. Bolje je sjesti sam sa sobom i razmisliti o svemu nego živjeti tuđi život.

Volim klasike i džez

Koju glazbu volite slušati?

- Volim klasike i džez. Klasiku stvarno volim, kao dijete sam išao u glazbenu školu i svirao klavir. Jednostavno, gdje god mi se pruži prilika, idem na koncert klasične glazbe, posebno ljeti, za vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara, kada gostuju vrhunski glazbenici. Također, volim baš džez, posebno kada se želim opustiti. Volim otići i na rok koncerte. Poseban je doživljaj kad nekog umjetnika slušate uživo, ljepše doživite njegovo muziciranje.

Film je teško naplatiti

Ima li nekih dogovorenih projekata?

- Postaje ta dva filma koja se dogovoraju, kao i dokumentarna serija, na kojoj sam počeo pregovore. U današnje vrijeme, veoma je teško snimiti kvalitetan film, svakako je neophodna dobra marketinška pratnja. Poznato je da, kad hoćete snimiti neki film i uložite konkretno 100 dolara, morate uložiti još 150 dolara u reklamu. Situacija u umjetnosti u regiji nije baš ružičasta. No, uvjeren sam da, ako postoji dobar tekst, da se, onda, može sve lakše naći. Naravno, isplatljivije je raditi na televizi, film je teško naplatiti. I kad se proda, od tih ulaznica teško da se može zatvoriti budžet. Ali, 35 godina sam slobodni umjetnik i uspješno plivam, mada je borba stalno. Nemate neku materijalnu sigurnost, ali imam tu ljubav i radim taj posao toliko dugo.

Izvor: Dnevni avaz