EDO MAAJKA O NAPADIMA PANIKE ''Zovu me na intervju, a ja ne mogu. Ispadnem bahat''

Hercegovina.info
Vidi originalni članak

Kako si kad si dobro, kako si kad nisi dobro?, pitam Edu Maajku, repera, tekstopisca, glazbenog producenta. “Uffff! Većinom sam dobro i super, a nisam dobro kad me hvata anksioznost. Okidači su uvijek i stalno intervjui pred kamerama, u radijskim emisijama, javnim nastupima, kad moram sjediti i pričati”, piše Telegram.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“U takvim situacijama i prostorima postajem pravo tjeskoban. Osjećam i jednu vrstu tjeskobe u specifičnim prostorima iz kojih ne mogu izaći; u avionu, dugim tunelima. Takve situacije sam naučio kontrolirati tehnikama disanja, ali u intervjuima se često samo zblokiram”.

Mučna i teška stanja

Edo je već ranije javno progovorio o problemima s anksioznošću i napadima panike. “Blokada koju proizvodi tjeskoba te koči, pogotovo je to vidljivo u poslu kojim se bavim. Postaješ ograničen, ne daješ sve od sebe. I ta su stanja mučna i teška”. Jake epizode događaju mu se zadnjih par godina jednom godišnje, pa se ne izlaže stvarima i uvjetima gdje zna da postoji zamka.

Na toj su se mukloj muci o kojoj se najčešće šuti prepoznali Aleksandar Stanković i on. S dvije su strane studijskog stola popularnog nedjeljnog televizijskog razgovora bili umjetnik kojem intervjui izaziva stravu, i voditelj kojeg ganja slična aždaja.

“Kod Ace mi je prvih pet, deset minuta razgovora bilo užasno. U tim se minutama koje subjektivno traju vječnost gubim, ali ako preživim prvi napad, mogu dalje. Opušteniji sam. Te je trenutke Aco u knjizi izvrsno opisao: gasiš se, gubiš tlo pod nogama, kaže Edo, koji je bio jedan od prvih kojem je Stanković dao na čitanje svoju intimnu ispovijest.

Paraliza od tjeskobe

Kada je Edo progovorio o svojim tegobama u Stankovićevoj emisiji ‘Nedjeljom u 2’, javilo mu se puno ljudi s ozbiljnim problemima. “Zahvaljivali su mi što uopće govorim o tome. S druge je strane nezgodno što priznanje postane dio tebe i onda pogrešni ljudi pričaju o tome i sve gubi vrijednost”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Paraliza koju proizvodi tjeskoba smeta mu i ozbiljno utječe na posao. “Ispadnem š***k, novinari me traže intervju koji će koristiti promociji mojih pjesama, a ja jednostavno ne mogu. Onda odgađam, povlačim se, nadam se da će poziv nekim čudom nestati ili da će sugovornik odustati”.

“Neke sam intervjue i TV nastupe odbio i ljudi koji su mi zamjerili, ne razumjevši da je istina kad kažem: oprostite, ne mogu, jednostavno, ne mogu ja to. Naljute se na tebe i protumače kao bahatost”.

Ulijetanje u vlastiti strah

Što si više svjestan tog ograničenja, to si nesretniji, objašnjava spiralu. “To je teško stanje u kojem znaš da možeš bolje, ali sve te vuče dolje. Mnogi misle da je depresija stanje u kojem si samo ‘malo down’ i da prolazi samo od sebe, pa se zbog te stigme ljudi povlače u izolaciju”.

“Vremenom sam shvatio da je to pogrešan korak, da moraš ući u bitku s onim što te plaši, moraš uletjeti u vlastiti strah ma koliko te to gušilo”, kaže.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako onda može izlaziti na pozornicu, kako je moguće da ga plaši televizijska kamera, a ne boji se publike u koncertnim dvoranama koja za njegovih nastupa broji u tisućama. Veli da je to sasvim druga priča.

Hvatanje zraka

“Na stageu sam mobilan, kad repam fokusiram se na tekst i, ako me primi tjeskoba, izgubi se vrlo brzo. Jer je to izuzetno fizički, gotovo mehanički ispucavaš sve iz sebe. Da moram pjevati neke komplicirane i zahtjevne melodije, vjerojatno ne bih uspio”.

Još dok je bio u srednjoj školi, doživio je prvi veliki napad panike. Okruženje i situacija su bili sasvim normalni, čekao je s društvom karte za Velesajam, ali u velikoj gužvi izgubio je dah i morao se maknuti da bi došao sebi.

Drugi incident je bio dok je na fakultetu s kolegama igrao igrice. Morao je izaći da može disati. Kasnije se to pojačalo kad je postao popularan, kad je Edin Osmić postao Edo Maajka.

Zamka koje nose tablete

Spasonosne metode koje su put u plus pronašao je nizom pokušaja i pogreška, jer jedinstvenog recepta nema. “Kod nas ima malo ljudi koji ti mogu pomoći. Svi te najčešće šalju na medikamente. U svojim dvadesetima znao sam biti na tabletama godinu dana. To pomogne na godinu dana, ali si ponovno u istim problemima”.

“Shvatio sam da mene lijekovi ne vode nikuda. Problem je što psihoterapeuti imaju svoje šablone. Procijeni te, kaže ‘to je to, a za to su ove tablete.’ Ali kod napadaja panike, tablete su samo trošenje vremena, jer moraš skontati koji ti je vrag i pokušati promijeniti navike”.

“Lijekovi su samo štaka dok radiš sam na sebi, pomagalo da u akutnom stanju možeš disati i krenuti dalje. Razvio sam svoj coping mechanism, jer univerzalne metode nema. Svakome paše nešto drugo”.

‘Napiši što te muči’

Najviše mu je pomogla pokojna Silvija Altaras Penda i njezin sistem za samopropitivanje u kojem je, kaže Edo, podučavala kako se nositi sa zonama strahova i tjeskobama. “Prvi je korak najvažniji: napisati što te muči, staviti problem pred sebe i time mu smanjiti vrijednost”.

Gospođa Altaras Penda imala je metodu za one u krizi, razočarane, koji ne znaju kako dalje, niti od kuda krenuti, za one koji su izgubili motivaciju i kontrolu, za one na prekretnici i one izgubljene, umorne i preplašene, neodlučne i nesigurne… Takve nijanse Edo, veteran tjeskobe, uspijeva danas prepoznati kod drugih.

“Počeo sam pomagati ljudima s istim problemima. Shvatio sam da nam je zajednička poveznica senzibilnost”.

Kad se raspadnu uspješni

“Današnji svijet forsira razmišljanje u kojem je loše pokazati slabu stranu, u kojem je sramota ne samo da muškarac plače, sada je sramota i da žena plače, došlo je vrijeme u kojem sada i žena mora biti ne samo snažna nego okrutna, govori joj se ‘budi kamen’. Ti uspješni i nepokolebljivi, svi se kad-tad raspadnu i dođu do dna jer muka kad tad mora izaći iz tebe”.

Kada pokušava shvatiti korijene problema nije siguran gdje je sve bilo zakopano. “U cijeloj priči spominje se često genetika, ali ja u to nisam povjerovao potpuno, jer svatko od nas može živjeti život kakav želi”.

“S druge strane, svatko od nas ima neke traume sredina iz kojih dolaze. Bio sam mladi izbjeglica koji živi bez roditelja u Hrvatskoj. Jednostavno mi je vidjeti scene iz mladosti od kojih dolaze strahovi”. Njegov najvažniji saveznik u bitkama mu je supruga. “Kad se povjeriš svojoj osobi lakše ti je. Ali na kraju je osuđen svatko na samog sebe i traženje rješenja samog sa sobom”.

Cijeli članak pročitajte OVDJE.

Vezani članci