‘U Hrvatskoj sam uspio i nema šanse da se vratim u Austriju’
U zemlju, u kojoj doručkujemo i ručamo uvoznu hranu, vratio se 32-godišnji Tomislav Špehar, javnosti poznat po hidroponskoj proizvodnji rajčica . Iseljenička priča njegove obitelji počela je 1988. da bi 16 godina poslije postala priča o uspjehu, ali ne u zemlji u koju su otišli, nego u Hrvatskoj, iz koje su otišli.
- Prvi dani su bili teški, ne bih ih nikome poželio. U školi nisam znao ništa reći, svi su gledali u mene i željeli mi pomoći, a ja sam molio Boga da svatko ode u svoju klupu - prisjeća se Tomislav koji je u Austriji završio i srednju školu.
- Tada sam se zaposlio u jednoj mesnoj industriji. Kako je bilo raditi? Kao poslovođa prvi dođete, a posljednji odete. Na posao sam dolazio u 1 sat iza ponoći i ostajao do čak 17 sati poslijepodne. Iako su plaće bile trostruko veće nego u Hrvatskoj, iskreno, novac me nije previše zanimao. Samo sam se htio vratiti kući, bez obzira na neke dobre poslovne ponude - nastavio je.
I vratio se, prije 11 godina. Prvi plastenik koji je izgradio površine je 4900 četvornih metara, vrijednosti oko dva milijuna kuna.
- U domovini smo htjeli pokrenuti neku vlastitu proizvodnju i svu ušteđevinu uložiti u posao. Prijatelj nam je predložio uzgoj rajčica, što smo prihvatili, no nismo imali dovoljno novca pa smo se kreditno zadužili - dodao je Špehar čije je zadovoljstvo tad raslo. Konačno je stalno mogao biti s djevojkom i prijateljima, a od Austrije je ostalo sjećanje na događaj kada je proglašen prvakom zemlje u pravljenju salama.
- Kada sam u Tullnu počeo raditi, nisam imao vremena za ništa. Dođete kući, okupate se, jedete i idete u krevet pa sljedeći dan sve ponovno. Prednost je redovita plaća, ali nemate privatnog života. Srce je uvijek bilo u Hrvatskoj - rekao je naš sugovornik.
Društvo kojem se silno veselio, nedavno je otišlo. Kao on prije 24 godine!
- Ljudi odlaze za poslom, ali žao mi je što sela ostaju prazna. Kad probaju, vidjet će što je to. Nije baš tako jednostavno - upozorio je. Prošle godine Špehar se ponovno kreditno zadužio kako bi izgradio novi plastenik površine 5500 četvornih metara. Vrijednost projekta bila je oko osam milijuna kuna, a 55% sredstava dobio je iz IPARD programa Europske unije. Samo za potrebnu dokumentaciju koju je prikupljao tri godine izdvojio je oko 500 tisuća kuna. O 28 tisuća stabljika u njegovu modernom plasteniku danas brine osmero djelatnika. Iako je, kako sam kaže, bilo puno izazova kad je kretao u poslovni put, sada je zadovoljan.
Vezani članci