Sve tajne zagrebačkih bordela: Grad je imao šest bludilišta

Pored ove zgrade žmirkalo je nekoliko uličnih svjetiljki crvene boje. Prozori zgrada pored crvenih svjetiljki bili su s ulične strane zatamnjeni. Crvene svjetiljke značile su da su zgrade pored njih bile javne kuće ili bludilišta.

U njima su zavodljivo šetale zgodne djevojke i mamile poglede i uzdahe mnogim muškarcima. Najviše su im se protivile gospođe, kojima nije bilo drago da njihovi muževi navraćaju u bludilišta. Neke su znale stajati sate i sate u tišini u nekom od obližnjih haustora i promatrati hoće li ugledati koje poznato lice. Nadale su se da će ga uhvatiti na djelu i dokazati mu nevjeru. Vlasti su prostituciju nekada zabranjivale, pa odobravale, pa opet zabranjivale i sve tako do današnjih dana. Kako gdje, kako u kojoj državi.

Gradovi su regulirali prostituciju

Još u 19. stoljeću vlasti u Hrvatskoj pokušavale su naći način da je barem uspješno kontroliraju. Država je dopustila prostituciju, ali je propisala tko se i kako njome smije baviti. Prvi propisi kod nas donijeti su još 1852. godine. Bili su poprilično liberalni. Zakon je gradskim redarstvima dopuštao da sami reguliraju pitanje prostitucije, tako da su se propisi razlikovali od grada do grada. Još davne 1895. prostitutke su stavljene pod stalni liječnički nadzor. U pokušajima da se i dalje moderniziraju propisi, Gradsko poglavarstvo grada Zagreba 1899. godine izglasalo je Bludilišni pravilnik.

Tada se prvi put dopustilo otvaranje bludilišta. Vlasti su se nadale da će na taj način moći spriječiti širenje spolnih bolesti. Bludilištima su mogle upravljati samo žene starije od 30 godina. Bilo je zabranjeno postojanje priljubnika, kako su tada zvali svodnike. U jednoj javnoj kući moglo je biti zaposleno do 20 prostitutki.

One u početku nisu smjele biti mlađe od 17 godina i prije stupanja na posao morale su ići na liječnički pregled. Ako nisu imale spolnu bolest, policija im je izdavala dozvolu za rad na tri mjeseca, a nakon isteka dozvola se mogla i produljiti.

Zagreb je do 1914. imao šest bludilišta

Muškarci mlađi od 16 godina nisu smjeli navraćati u javnu kuću. Prije Prvog svjetskog rata u Zagrebu je bilo šest bludilišta, uglavnom u Kožarskoj, Tkalčićevoj i Medvedgradskoj. Njihove vlasnice plaćale su velike poreze i znatno punile tadašnji proračun grada. U javne kuće dolazili su uglavnom imućni građani, časnici, đaci i studenti iz dobrostojećih obitelji. Zabave je bilo na više načina. Potiho su svirali poznatiji violinisti ili pijanisti.

Javne kuće su bile moderno opremljene, obično u crvenom plišu, na podu su bili skupocjeni tepisi. Na zidovima su visjele velike slike i zrcala. Prema propisima, bludilišta su pregledavali jednom mjesečno. Prostitutke su usluge naplaćivale do 300 dinara, a to bi moglo biti oko polovine policijske plaće. Zbog širenja spolnih bolesti redarstvo je pooštrilo propise pa je 24 rujna 1922. dorađen Bludilišni pravilnik. Prostitutke su se morale upisati u "očevidnik tolerantnih prostitutki".

Tada bi je na razgovor primio policajac. Ako bi zaključio da ona može postati tolerantna prostitutka, sastavio bi zapisnik koji bi sadržavao podosta podataka: o njezinim roditeljima, njihovu zanimanju, sklonosti alkoholu i drugim porocima, je li pismena, koje jezike govori, razlozi početka bavljenja prostitucijom, kad je izgubila nevinost... Svaku promjenu adrese bila je dužna prijaviti. Na očevidnik je zalijepljena fotografija prostitutke.

Prvo seksualno iskustvo imala je s liječnikom

Propisi su nalagali da mora dva puta tjedno ići na liječnički pregled i da se ne smije baviti prostitucijom izvan javne kuće. Tako je Marija Papić po nadimku Sonja iz Mrkoplja 26. listopada 1922., kad je napunila 18 godina, pokucala na policijska vrata u Đorđićevoj i izjavila da bi se htjela bavila prostitucijom. Policajac je u evidencijski arak broj 82 popunio podatke o njoj. U 10. godini ostala je bez roditelja pa ju je odgajala teta u Fužinama.

Poslije je prešla na Sušak kod sestrične kod koje je završila školu. Tu je 1920. oboljela od tifusa i krenula u Zagreb da bi našla posao. Nije se uspjela zaposliti iako, za to vrijeme, nije bila neobrazovana. Imala je četiri razreda pučke i četiri razreda više djevojačke. Nije bilo posla, a njezina priča i danas je aktualna. Doslovno je u zapisnik izjavila: "Kako namještenje nisam mogla naći jer nisam bila u gradu poznata, a niti sam imala preporuka, odlučila sam da ću sreću potražiti u javnoj kući".

Krenula se raspitivati kako dospjeti u javnu kuću, ali kako do tada nije imala nikakvo seksualno iskustvo i kao nevina nije mogla u javnu kuću, odlučila je prvo seksualno iskustvo steći s liječnikom iz bolnice u kojoj se liječila od tifusa. "Svibnja 1922. došla sam u Zakladnu bolnicu i dr. Milanoviću sam se kao nevina podala samo iz razloga da mogu u javnu kuću ustupiti", završila je ispovijed Marija.

Osim hrvatskog, govorila je i talijanski. U Marijinu očevidniku rubrike o kaznama su prazne, što znači da se ili držala propisa ili ih je uspješno izvrdavala. Prošao je Drugi svjetski rat i njezina očevidnika dohvatila se policija bivše nam države. Tako su 11. lipnja 1946. utvrdili da je nema u evidenciji u prijavnom uredu.
U Kožarskoj i u Tkalči više ne gori crveno svjetlo

Ne zna se kako i gdje je završila Marija. Nisu samo Hrvatice stanovale u Kožarskoj 69. Bilo ih je tu i s inozemnom putovnicom, najviše Mađarica. Jedna od strankinja je i Emma Wotke, rođena 1901. u Čehoslovačkoj, kći krojačkog obrtnika i kućanice. U Bratislavi je završila pet razreda pučke škole i tri ugostiteljske. Bila je zaposlena kao kavanska blagajnica. Kad je ostala bez posla, odlučila se baviti prostitucijom, ali ne u svojoj državi već su je neizvjesni i čudni životni putovi doveli u Zagreb. Došla je u policiju 12. siječnja 1924. i prijavila se da bi postala tolerantna prostitutka. Unajmila je stan u Petrinjskoj 25.

Emma je bila problematična. Više puta je uhićena zbog besposličarenja i nemoralnog života. Kažnjena je s osam dana zatvora i izgonom iz Zagreba na dvije godine. Liječila se nekoliko puta od gonoreje. Očito da je u zatvoru razmišljala o svemu te joj je bilo dosta takvoga života pa je isti dan, nakon izlaska 11. ožujka 1925., došla u policiju i tražila da se briše iz evidencije tolerantnih prostitutki. Navela je kao razlog da "napušta život prostitucije i da se vraća u Čehoslovačku radi nabave dokumenata jer se udaje za vozača iz Zagreba". Što se dalje događalo s Emmom, ne zna se. I nju su vlasti nove države potražile.

Kako je nisu pronašle, 12. kolovoza 1946. na njezin očevidnik udarili su pečat na kojem je označeno "neprijavljena u prijavnom uredu". Na današnjem zagrebačkom Gornjem gradu ulice su iste. Ali u Tkalčićevoj, Kožarskoj i drugim ulicama više nigdje ne gori crveno ulično svjetlo, nema više ni zatamnjenih uličnih prozorskih stakala.

24sata.hr