Spakirala svojih 30 godina života u dva kufera i otišla

Prije tri godine otišla sam iz Hrvatske. Spakirala svih tada 30 godina života u dva kufera i otišla. Jer sam željela znati. Kako je to kad odeš iz zemlje s kojom si gotovo srastao, znaš joj svaku poru, svaki kutak, a i ona tebi? Zemlju na koju si naučen, koju i voliš i mrziš istovremeno jer si dovoljno slobodna da ju svojataš, uzimaš zdravo za gotovo i stalno nešto grintaš, onako kako to inače biva sa svim ljubavima...

Otišla sam jer nisam htjela provesti čitav život pitajući se: Što je to tamo van njenih granica? Da li je zaista tamo bolje ili ipak gore? Ili sam tu možda u nekoj zlatnoj sredini pa je za mene najbolje da se ne mičem nigdje, da uživam u spoznaji koju mi jedan takav izlet može donijeti, u onoj: There is no place like home.

Kad te nešto žulja, uvijek imaš izbor; nastaviti hodati, svjestan onog dosadnog bockanja, koje nije tako strašno, ali, eto, nekad baš ide na živce, ili ćeš zastati i smetnju ukloniti. Nakon dugog niza godina žuljanja, zastala sam. Iskoračila van svojih granica sigurnosti da bi konačno samoj sebi dala odgovor na ono vječno pitanje: Je li trava kod susjeda zaista zelenija?

Ma što drugi rekli, dok se u nešto sam ne uvjeriš, ti zapravo uvijek, htio ne htio, sumnjaš, propitkuješ. Koliko god smo slični, toliko smo i različiti. Nečiji blagoslov nekome je najveća kazna, i kako onda tuđa uvjerenja staviti ispred svojih? Prihvatiti ih slijepo i nadati se da se poklapaju s tvojima? Nikako. Odeš, vidiš, probaš, odvažeš sve i odlučiš. I budeš konačno mirna i spokojna, bez onog kamenčića što žulja. Ne zato jer ti je stric iz Njemačke (a i susjedov brat i tamo neki njegov rođak) potvrdio da je iseljenički život kruh sa sedam kora ili med i mlijeko, a ti se sa svog malenog skučenog prozorčića složila i s neodobravanjem ili zavišću duboko uzdahnula, već zato što si se u istinitost ili neistinost tih tvrdnji i sama uvjerila.

Kad sam odlazila ispraćale su me razne emocije utkane u cijelu jednu paletu riječi; neke su me bodrile, neke su izražavale nerazumjevanje, neke proglašavale ludom, hrabrom, neopreznom, neke s podsmijehom častile onom famoznom; vidjet ćeš ti ili vratit ćeš se ti. A mene je nekako uvijek bolo u oči to što mi takve prognoze daju oni čija noga nije kročila dalje od Italije u osnovnoj školi i Španjolske ili one famozne Beč - Prag - Budimpešta na maturalcu.

I nikad mi nije bilo jasno čemu sve to? Čemu svoje strahove, čežnje ili ograničenja projicirati na tuđe izbore? Čemu se uopće uplitati u tuđe izbore? Svima nama pripada sloboda koju, kako starim, čini mi se najmanje koristimo; sloboda življenja svog života onako kako želimo bez okova koje smo sami sebi stavili, najčešće straha koji nas drži na mjestu i spriječava da se pomaknemo. Bitno da se slobodom govora maksimalno koristimo, skriveni bilo iza svojih ekrana ili kruga svojih prijatelja unutar kojeg gorljivo ogovaramo onog koji se usudio iskoračiti iz kruga. Bitno da smo glasni, pametni, puni mudrosti za sve i svakoga, osim za sebe. Tu nekako ušutimo naglo, nestane entuzijazam..

I na kraju, ne radi se uopće o tome da li je trava kod susjeda zelenija ili nije, niti bi se trebali konstantno prepucavati oni što ostaju i oni što odlaze, gorljivo zagovarati svoje strane, poput djece nadvikivati se; čija je igračka veća, ljepša, bolja... Radi se tek o onom kamenčiću što žulja, da li ga imaš ili nemaš, da li je još uvijek tu ili je nestao. Da li ga se želiš riješiti ili ne.

I kakav god odgovor bio, samo je naš, ne tiče se drugih, kao što se ni odgovor drugih ne bi trebao ticati nas. Usporedbe su besmislene, isticanja prednosti svojih izbora su besmislena onda kad služe isključivo tome da se tuđi izbor osudi. Svako mjesto pod ovim suncem ima svoje svijetle i tamne strane, a najbitnije pitanje je u kojem od tih mjesta mi vidimo i pronalazimo sebe. Uvjerenje da netko drugi griješi nije nešto što bi itko od nas trebao gorljivo isticati.

Ovakva razmišljanja utkana su u mene po defaultu i uvijek se iznova iznenadim kad se nađe netko tko me brže bolje proglasi netipičnom, odveć slobodnom, optuži me za nedovoljno ljubavi prema mjestu iz kojeg potječem, ponosno zaključi da, citiram: nema vani života. Ne znam... ja svoje ljubavi ne uvjetujem mjestom u kojem sam napravila svoje prve korake, a i to vani gdje život umire... nije li to samo granica postavljena od ljudske ruke? Upitaš li sunce, mjesec i zvjezde, njima je svejedno, gdje god pođeš osvjetljavaju ti put...

Članak je u cijelosti preuzet s autoričinog bloga.