Seks u studentskom domu
Put će ih u tvoju sobu navesti iz neke od zagrebačkih birtija, pijane i neobuzdane. Probudit ćeš se uvijek prekasno, vjerojatno negdje u sredini čina, pa će ti se svaka reakcija osim nepomičnog suzdržavanja činiti neprimjerenom i nepotrebnom.
Ponekad, tek svakih nekoliko godina, dogodi se da dvoje novopečenih domskih ljubavnika osjeti nešto više od prostog seksualnog uzbuđenja, osjećaj toliko nagao, snažan i uzbudljiv da ga neki nazivaju - ljubav.
Jedan od domskih junaka (apeliram na SC da mu podignu spomenik) i junak ove priče, iako ga nećemo često spominjati, je danas institucionalizirani Mislav Mihovil Davidović, čovjek koji je odlučio reagirati i tarzanskim urlanjem prekinuti đavolju seksualno-ljubavnu rabotu koja se odigravala u njegovoj neposrednoj blizini i remetila mu san.
•••
F. Akerić je imao dvadeset godina kada je prvi put u životu uselio u studentski dom na Savi; paviljon broj pet, soba dvadeset i nešto. Već po dolasku u trećem licu je pričao svom cimeru, Slavoncu Mislavu Mihovilu Davidoviću, o osjetljivom mladom F. Akeriću, potomku plemenite i vrijedne v-ovske stočarske porodice koji je pobjegao od smrada gnoja i hladnih gorskih jutara i unatoč silnom djedovom protivljenju, na Učiteljskom fakultetu našao sigurnu luku: „Zbog žena sam ga upisao čovječe, zbrajanje brojeva do deset može i idiot objasniti".
Na prvi pogled zbunjen, markantnog lica na kojem su neugledno stršili pubertetski brčići, za koje nisi bio siguran odaju li pretjeranu sigurnost ili neukus, i neobične "pinkpanterovske" pojave uvijek u sličnim kariranim košuljama i preuskim hlačama odavao je dojam zbunjenog nesretnika i hipstera. Ispostavit će se da je neobična vanjština samo obmana i da je mladi F. Akerić u metropolu došao s jednim jedinim ciljem koji najbolje opisuju njegove riječi upućene Mislavu Mihovilu Davidoviću: „Cimeru, tako mi svega, do Božića prvi put jebem!"
•••
Mjeseci su prolazili, a dano obećanje F. Akerić nije ispunjavao. Alkohol se začudo pokazao kao nepouzdan drug seksu pa se još uvijek nije dogodilo ništa što bi nagovještavalo da će mladi junak napokon penetrirati u ženu. Samo je njegova snažna ljevica u pauzama između predavanja mogla smiriti plemenitu, ali uzavrelu Akerićku krv.
•••
Krajem studenoga 2014. ugledao ju je prvi put. U ruci je držala termos šalicu i čekala tramvaj. Promatrajući ju pomislio je kako nikada prije nije vidio da netko gradom šeta s termosicom pa je pretpostavio da je ona jedna od urbanih studentica kojima neizdrživi zagrebački tempo života ne dopušta duga ispijanja „velike s toplim" po raznim birtijama. Vođen ovim mislima zaključio je da je termos-žena jedna od onih koje nemaju vremena za sitne razgovore i besmislena upucavanja. Ovaj događaj značajno će unazaditi ionako nisko Akerićevo samopuzdanje.
•••
Sredinom prosinca F. Akerić vraćao se s anualnog božićnog oblokavanja u selu na slovensko-hrvatskoj granici kad ju je ugledao dok je unosila kufer u kasnonoćni vlak. Ušla je na vlažnoj, mračnoj stanici u V. s istom onom termos šalicom u ruci i smjestila se baš u njegov kupe.
- Malena rastom, crne kose zavezane u pletenicu koja joj se spuštala do trećeg torakalnog kralješka, pomalo bahatih, ali neupadljivih svijetlo smeđih očiju budila je u njemu strast..."
- Ti razumiješ da te čujem? - upitala ga je kroz smijeh.
- Oprosti. Nekad naglas izgovaram ono što mislim... - rekao je i polako ispuhao dim e-cigarete praveći se da je ne gleda, iako je u nervoznom iščekivanju promatrao njen odraz u prozorskom staklu.
Pred kraj putovanja, nakon što im se pogled naizgled slučajno susreo desetak puta i nakon što je napokon procesuirala njegove nehotične riječi koje su u njoj budile neku čudnu toplinu, komunikacija se nastavila.
- Kako se zoveš? - pitala ga je s izrazitom opuštenošću u glasu.
- F. Akerić. - izustio je isprekidano i nervozno.
- F. Akeriću, koju glazbu voliš?
- Isključivo The Shins. Još od kad sam pogledao film Garden State najdraža pjesma mi je New slang, znaš ono, pjesma koja će ti promijeniti život?
- Nikad čula.
- Ti?
- Mirjana, ali me svi zovu Mica.
- Mislim, što slušaš?
- Ne slušam glazbu. Nemam vremena.
- Nemaš vremena?
- Učim. U veljači polažem makroekonomiju.
- Nije ni čudo da sa sobom uvijek nosiš termos šalicu... tempo je ubitačan. Tvoj tempo. Mislim Micin tempo. Makroekonomija i to.
- Kako znaš da uvijek sa sobom nosim termosicu?
- Vozili smo se istim tramvajem pa sam te primijetio.
- Slatko - uzvratila je s gotovo neprimjetnim, ali lijepim osmijehom.
•••
Slatko - jedna jedina riječ i skroman osmijeh bili su potrebni da u potpunosti omame mladog Akerića koji će zbog straha i uzbuđenja, koji su mu se uvukli u kosti, ostatak putovanja provesti u nervoznoj, ali ugodnoj šutnji.
•••
Dvoje putnika, iako to jedno o drugome nisu znali, ni inače nije govorilo niti mnogo niti često. F. Akerić i Mica bili su introverti, ljudi snažnih emocija koje su u njihovim životima igrale važnu ulogu i često usmjeravale njihove postupke. U Micinom slučaju to je značilo da je do devetnaeste godine vodila ljubav s čak dvanaest muškaraca, ali je sa svakim od njih, kako je u povjerenju znala reći, osjećala „instinktivnu" povezanost. F. Akerić nije znao da joj je instinkt u rodnom gradu priskrbio nadimak Mica Droljica koji je opravdavala riječima: „Moj jedini grijeh je to što sam u životu često slijedila srce".
Mica je tijekom ostatka putovanja osjećala snažan nagon da poljubi zbunjenog Akerića. Zamišljala je kako bi izgledalo vođenje ljubavi u kupeu vlaka Rijeka - Zagreb sa strancem koji se nakon samo nekoliko izmijenjenih rečenica više i nije činio tako stran. Razmišljala je kako su prve riječi koje joj je uputio, makar i nehotično, najljepša stvar koju je čula u svom kratkom životu. Upravo ta rečenica, koja kao da je izašla iz nekog romantičnog romana, nagnala ju je da mu na zagrebačkom Glavnom kolodvoru na uho šapne nekoliko riječi i da se uz F. Akerićevu početnu zbunjenost s prtljagom zapute „na Savu"; peti paviljon, soba dvadeset i nešto.
•••
Mislav Mihovil Davidović dva je mjeseca bio u vezi sa Mirjanom Micom za koju je često znao reći da je najslađa pogreška u njegovom životu. Upoznao ju je u Sidru i već prvu večer svršio u njenom stanu na Knežiji. Poslije seksa su zapalili joint i razgovarali o ljubavi. Dan, dva i stotinjak izmijenjenih poruka poslije mladi par je promijenio fejsbuk status u inarilejšnšip. U dva mjeseca našli su se svega tri ili četiri puta, uvijek u istoj birtiji u centru grada. Mica je svaki put zamišljeno šutila, a Mislav Mihovil Davidović trabunjao o duhovnoj preobrazbi koju je doživio onu večer kad su se upoznali.
Mica nije bila zainteresirana za mladog Davidovića, studenta treće godine strojarstva, ali se iz samilosti, jer ona je doista osjećala da mu svojom pažnjom i utrošenim vremenom udjeljuje milosrđe, svakih nekoliko tjedana nalazila s njim na kavi i polako kopnila. Promatrajući ga kako ispija kavu za vrijeme njihovog posljednjeg susreta osjećala je samo gađenje. Zurila je u slinu koja mu se nakupljala u kutu usana dok je pričao o ljubavi i pokušavala se sjetiti razloga zbog kojeg je onu večer Mislav Mihovil Davidović završio u njenom stanu. On je bio dvanaesti muškarac u njenom životu koji nije ispunio njena početna očekivanja.
Micina nezainteresiranost budila je u neiskusnom Davidoviću bijes i tugu. Istodobno je obrnuto proporcionalno rasla i njegova zaljubljenost koja je polako prelazila u opsesiju.
•••
Ulazio je u nju snažnim, ali gotovo nečujnim pokretima. Ona je na njegove neočekivano usklađene pokrete odgovarala strastvenim, tihim uzdasima i ritmičnim ponavljanjem njegova imena; "F. Akeriću, F. Akeriću, F. Akeriću". Krevet je škripao pod njihovom težinom i unatoč početnom dogovoru da će biti jako tihi, Mislav Mihovil Davidović polako se budio iz sna.
Okrenut bokom prema ljubavnicima, mladi Davidović otvorio je oči i kratko vrijeme promatrao siluete koje su se polako kretale u mraku i osluškivao škripanje kreveta i uzdahe.
•••
F. Akerić nije ni slutio kakve će posljedice imati njegov prvi seks. Nije bio upoznat s traumama koje je Mislav Mihovil Davidović ponio sa sobom u treću godinu života na Savi. Nije mogao znati da će njegov seks biti kap koja je prelila čašu Davidovićeva strpljenja.
Svaki vikend prethodne dvije godine budio se Mislav Mihovil uz iste zvukove koje je sada prisiljen slušati. Samo ga je pristojnost sprječavala da, kao što će to sada napraviti, ustane iz kreveta i propisno, uz galamu i divljanje, izvrijeđa tamne siluete.
„Njima bi bilo tisuću puta neugodnije nego meni" - razmišljao je, pa ipak se do sada nije usudio ustati iz kreveta i upaliti svjetlo s namjerom da „napaljene životinje netko napokon nauči lekciju".
•••
Tri sata je povraćao Mislav Mihovil Davidović zaključan u wc-u svoje studentske sobe. Mica ga je dozivala i grcajući u suzama ponavljala: „nisam znala, nisam znala, nisam znala". F. Akerić je bez riječi plakao licem zabijenim u jastuk i tko zna koliko bi se dugo odvijala ova životna drama da se nisu pojavili zaštitari, a nedugo poslije i kola hitne pomoći.
•••
„Ušao je normalan, a izašao mentalno poremećen; ni sjena onoga što je bio... ali znaš što, dobra je stvar što se na Savi nitko više ne jebe, barem ne ispred cimera hehe" - jedino je što je F. Akerić znao reći o događanjima te večeri.
A Mica? Gdje je Mica, Akeriću?
„Mica s termosicom u ruci traži ljubav, četrnaestu po redu".
Vezani članci