SANJARIM O sreći

Proljetnu alergiju zaradila sam po preseljenju u Zagreb. Na tu sam alergiju ljuta kao na čovjeka, jer proljeće obožavam, a to obožavanje ona blokira kao srušeno deblo cestu. Svake se godine ponadam da ove godine neće, ali onda se jednu večer vratim iz šetnje i ne mogu pomaknuti sobom. Kišem kao zaštopala snimka, nateknem kao bumbar, u grlu imam osjećaj da imam rendu i trljam oči kao katalog parfema, a mirisa nema. I tu nema velike pomoći. Ni kalciji ni tablete ni rakija ne pomažu. Jednostavno treba čekati da prođe.

Sinoć je bila jedna od tih večeri. Došla sam kući i potpuno se oduzela od bespomoćnosti i tog unutarnjeg škakljanja. Uslijedila je neprospavana noć i nimalo romantičan doček svitanja s brdom maramica oko sebe. Svako jutro dječak i ja nakon kave i čokoladnih loptica idemo u skitnju i negdje na doručak. Jutros sam se jedva gledajući prebacila pod deku i nad čaj u dnevni boravak, izvadila mu kockice, alat i dozvolila i njemu da ostane u pidžami. Baterije su mi bile na nuli, a on kao da je nekako to razumio. Nije ništa zanovijetao, u svemu smo se slagali, jednom je rukom čuvao medu, a drugom mene.

I sjedili smo tako u dnevnom boravku, na laptopu sam u trpezariji pustila Zostera. Sjedili smo i slušali smo. Sami smo u tom dnevnom boravku i ja se pitam je li i njemu lijepo kao i meni. Na ruci nosim neku narukvicu koja mi broji korake i otkucaje srca. Njemu je posebno zanimljivo kad se pojavi ikonica srca i uvijek prstićem traži dok je ne nađe. Narukvica kaže 64 BPM kad je stisne prvi put. On pjevuši, ja ga cmokćem u ritmu Zosterove Utopije. Ide onaj stih što je bio na našim pozivnicama za vjenčanje: “Šta tebe briga ‘ko tamo, ‘ko ‘vamo kad imaš mene…” Sat izračunava nove otkucaje. Pogledam, a broj skače na 86 BPM.

Jedva sam se izvukla ispod pokrivača i jedva nas je R. ostavio same i otišao na posao. U danu me čekalo milijun stvari na koje mi se nije dalo ići, koje mi se nisu dale raditi. Ali taman i da dan propadne, da od produktivnosti imam samo upaljenu mašinu veša i ništa više, da od mejlova ne otvorim niti na jedan, da sve poruke ostanu neodgovorene i sve ulice neprehodane, ovaj će dan imati smisla. Jer srce mi se ubrzalo od radosti tu na kauču. Nisam morala nikamo otići, a osjetila sam sreću.

Sreća je kad imaš mene, a vidi mene. Ja mogu biti mama, mogu biti dijete. Mogu biti muškarac, mogu biti žena. Mogu biti pas ili kanarinac. Mogu biti akord. Sve dok me imaš, sreća je. A mene možeš imati kao savršenu kavu, stih s pozivnice, cijelo jutro bez ikoga drugog. Kad imaš mene, a vidi mene, ja mogu biti samo ja. Svi mi na rukama nosimo otkucaje srca, samo rijetko pritišćemo prstiće na njih. A da to učinimo, vidjeli bismo da se oni od radosti ubrzaju i češće nego što mislimo, jer ih ne primijetimo, jer ih uzimamo zdravo za gotovo. I kad smo natečeni, s brdom maramica oko sebe, bez volje za bilo šta, dovoljan je stih i poljupčić u obraz, usne, vlastito rame ili nečiju šapu da te otkucaje zakortlja kao loptice u lutrijskom bubnju. I to je sreća. Ona proljetna procvjetalost na koju nisi alergičan.