SANJARIM O partijanju na Bubi

Godinu prije nego što smo imali stan u Makarskoj ljetovali smo u jednom apartmanu blizu podvožnjaka, malo ispod gornjeg ulaza u grad. Plažu na kojoj smo se tada kupali zvali smo “Bumbar”, a od stana bila je udaljena samo jednu blagu nizbrdicu. Tako smo je zvali zbog restorana koji je bio točno iznad nje i za te dane vežem gužve u plićaku i ipak još uvijek djetinjstvo. Kako mi je počinjalo tinejdžerstvo već smo imali i stan koji je od plaže bio udaljen nekoliko uzbrdica, a i samu plažu smo promijenili. Sa svakom godinom plaža je bila sve dalje od grada, a interes za plićacima na Bumbaru zamijenila sam interesom za valovima na Bubi.

Sve što sam željela i čekala kao klinka u pubertetu jest ona godina kad ću moći biti dio atmosfere na Bubi. Prolazili smo pored te situacije svaki dan na putu za plažu. Meni i ekipi koja bi sa mnom dolazila u Makarsku roditelji nisu branili mnogo, ali Bubu su nam branili. Neću ulaziti u to koliko su im bili (ne)opravdani strahovi od tog, iz naših očiju nevjerojatnog, mega partijanja, dovoljno mi je samo sjetiti se koliko sam htjela biti toliko odrasla i toliko kul da u ruci držim šareno piće i skačem u masi na ritam dobre zabave.

Kako su godine prolazile i kako smo počeli dolaziti sami na ljetovanja, Buba nekako nikad nije našla mjesto u našim imaginarnim ljetnim planerima. Ustajali bismo kasno, kupali se kratko, a nismo ni imali previše novca da ga trošimo na upade na poznate DJ svirke i plaćamo cijene tih pića. Uvijek sam mislila da će dogodine biti sigurno godina za to i nekako se u tome svemu ideja o Bubi kakvu je pamtim izgubila i ja jednostavno nikad ondje nisam partijala.

Možda je do toga što nismo smjeli, pomislila sam, pa mi se čini da je bilo življe, luđe, da smo imali svjetsku atmosferu tu ispred praga. Čini mi se da se jedva moglo probiti šetnicom u vrijeme kad je after beach party, da si kad bi pogledao dolje vidio samo beskrajnu zabavu, slane i mokre kose kako skaču iznad glava, cirlik i smijeh sve do mola.

Ali danas smo nas četiri poslije ručka spontano odlučile otići na piće. Silazeći niz stepenice učinilo mi se da je barem malo one stare atmosfere ostalo. Već kad smo sjele postalo mi je jasno da od one slike koju imam u glavi ostao više nije niti okvir.

Glazba za fajrunta u vrijeme kad je nekada bio pjena party, nekakvi stari kartoni i polomljene konstrukcije ondje gdje su nekad stajale mase ljudi, prazne stolice bez sjedalica i suncobrana i dosta otužna atmosfera dočekali su nas za stolom. Tada sam kroz priču zaključila da mi oči nisu bile zamazane zabranjenim voćem, nego da je jednostavno Bubino vrijeme prošlo, a ja nisam stigla biti ondje i da kao starica neću moći pričati unucima kako sam bila kul sa šarenim pićem na pjena partyju.

Popile smo piće dok je Grašo sa zvučnika cvilio da “treba nekoga da prestane boljeti” i otišle. Spasile smo popodne boljim koktelima uz zalazak sunca.

Možda je sunce za Bubu onog vremena, kao što bi rekli stari, zašlo zauvijek. Što ne znači da neće opet izaći, možda još sjajnije, taman onda kad ja budem u fazonu da svojoj djeci branim da ondje izlaze iz nekog svog (ne)opravdanog tripa. Život je takav, ne bih se čudila. Do tada na svoj imaginarni popis stvari koje moram napraviti mogu dodati koktele na Zrću makarske rivijere. Unuci mi neće znati jel to bilo u Bubinoj žiži ili u njezinoj mirovini, a ja im možda baš namjerno neću ni reći.