SANJARIM O ljubavi u zdravlju i bolesti

Jesen, ili bolje da kazem - stresen, legla mi je u život kao jaram na leđa. Deveti mjesec kao da je trajao vječno, a ovaj deseti kao da je počeo isto tako - prije cijele jedne vječnosti. Toliko podviga, toliko novosti, sve se manifestiralo time da mi tijelo ne može izdržati, pa ležim u krevetu već drugi put u zadnja dva tjedna, pokrivena i iscrpljena, bolesna.

Kada bih mogla imati čarobnu moć, odabrala bih to da sam potpuno otporna na temperaturu. Ta smlaćenost toliko me uspaniči kad donese svoju bespomoćnost, slabost i crno pred očima na svaki pokušaj ustajanja. Panika me uhvati čim termometar pređe određenu liniju i osjećam da mi je glava zaseban entitet. Samo želim mrak i san, a to još više škodi, i takvi dani prođu mi redovno u kombinaciji boli i nebulozno neopravdane grižnje savjesti.

Zašto se to događa? Kad moram otkazati nastavu kao da mi netko puca u koljena. Zar je moguće da se toliko životno kažnjavam da mislim da nemam pravo biti bolesna? Je li moguće da me moje tijelo obori na krevet samo da bi mi reklo - stani malo, ženo, pa nisi robot? I zašto mi onda glava ne može reći - u redu je, odmori se, neće propasti svijet ako te jedan dan nema u kontroli nad svime.

Možda nam je kultura u kombinaciji s društvom to nametnula. Ako već radim “samo” deset mjeseci u godini i imam dva mjeseca godišnjeg, onda nemam pravo na bolovanje. Strašno je to saznanje i baš mi teško pada, jer što više ovakvih situacija prolazim, ono je veći dio moje stvarnosti.

U bunilu želučane viroze prošli tjedan, kad sam iz sebe izbacila sve što sam mogla pri tome zvučeći kao dinosaur, temperatura od 39 stupnjeva zakovala me na jastuk. U jednom trenutku osjetila sam da su mi noge mokre i hladne. Jedva sam podigla glavu i vidjela njega kako mi obuva rakijave carape. Nisam znala ni koliko je sati ni koliko sam bila u tom nekom polusnu, samo sam ga vidjela kako potpuno miran masira moje vrele noge. U tom trenutku nije me grizla savjest, nisam osjećala da se kažnjavam. Osjećala sam njegov dodir kao onog jutra u rađaoni, dok sam između trudova padala u nesvijest i budila se iz nje.

Ne znam jeste li ikada osjetili da vas nečiji dodir liječi. Ja sam to s njim osjetila već nebrojeno puta. Njegova vrela ruka na mom stomaku kad sam imala napade bola od hematoma bila je dovoljna da grčevi odu. Njegov dlan na mome čelu u svakom napadu migrene uspavljuje me kao mala noćna muzika. U tom trenutku, kad sam kroz bunilo vrele glave ugledala njegov pogled koji me ništa nije pitao, shvatila sam da će on doista uvijek biti tu. U dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, kako smo zavjetovali onog predivnog vrelog dana.

Moja glava to mi ne zna reći, pa mi zato kaže on. Ej, u redu je, odmori se. Nisi robot. Genijalna si. Odaj si priznanje. A ja ga, eto, opet ne čujem. Samo uzimam njegov dlan i prislanjam ga na čelo. “Čuvaj me,” izustim tiho. “Uvijek,” kaže on.