SANJARIM O huku s tribina
Faza medenog mjeseca ona je faza na početku bilo čega kada sve izgleda čarobno i nepokvarljivo. Uživaš u svakom trenutku provedenom u njoj i ne možeš zamisliti da će ikada biti drukčije. U ljubavi je posebno lijepa. Ukoče ti se mišići oko usta jer se stalno smiješ, osjećaš se kao da si blago nadrogiran cijelo vrijeme i sve što želiš jest tako se osjećati beskrajno dugo, ni ne pomišljati na bilo kakav kraj. Kad si na medenom mjesecu, tad vjeruješ punim puncatim srcem, svaki osjećaj stavljaš ispred straha i samo pustiš da te nosi. Kao da nisi jedan čovjek, nego njih tisuće i tisuće, kao da ne živiš jedan život, nego nešto mnogo više od njega.
Za nekoga tko je prilično snažno zaljubljen u fazu medenog mjeseca u svemu što radim, pomalo je neobično da klasični medeni mjesec uopće nisam imala. Zvijezde su se posložile tako da je te godine na tron putovanja trebalo zasjesti baš ono na koje smo otišli tri mjeseca prije svadbe. Letjeli smo iz Zagreba za Barcelonu i već to moglo je biti dovoljno za tron. Ali letjeli smo iz Zagreba za Barcelonu na koncert Coldplaya i ta činjenica zapečatila je tim pređenim kilometrima pobjedničku medalju na prsa.
Bila sam na mnogo koncerata u svom životu i za svaki sam uspjela naći dovoljno dobar opis, osim za ovaj. Možda zbog toga što je to doista bilo više od koncerta, svjetski spektakl nakon kojeg smo cijelu noć proveli na aerodromu, čekajući let za natrag, upijajući svaki takt koji nam je prozujao tijelima na parteru ispred pozornice. Možda zbog toga što mu je prethodilo pet fantastičnih španjolskih dana, predivne hrane i još boljeg vina, stana u kojem smo odsjeli u srcu grada, s visokim stropovima i škripećim parketima. Možda zato što je golema rijeka ljudi napustila stadion i ulijevala se natrag u grad uzburkanim valovima, noseći huk sa sobom kao pjenu. Huk s tribina uvijek me je fascinirao. Kako se dogodi da svi ti ljudi sad imaju samo jedan glas? I kako to da svaki huk zvuči drukčije, a isto?
Dok sam tako kao kap otjecala prema izlazu iz parka što je vodio s mjesta održavanja koncerta, na podu sam ugledala jednu od onih plastičnih čaša na kojima je logo benda i godina turneje. U potpunom zanosu uzela sam je s poda, a R. je vrisnuo da bacim to, tko zna u čijim je rukama bilo i fuj, nisam normalna, pa imam svoju, šta će mi još jedna. Zasiktala sam na njega da me pusti, nema teorije, nosim je sa sobom, znam već i gdje će stajati i za šta će služiti nakon što je otkuham u perilici. Nije bilo šanse za borbu, od žene je opasnija samo žena u tolikom zanosu i svaki je trud za razuvjeravanjem uzaludan.
Ovaj tjedan objavljeno je da se u našoj državi dozvoljava održavanje svirki uživo, ali ako će se izvođači sakriti iza pleksiglasa. Pitam se kako bi ova moja uspomena izgledala da se odvijala u vremenu poslije korone. Znam da ne bih stajala na parteru onako kao što sam stajala tada, ali bi li mi osjećaji bili isti? Kako će u doba korone zvučati huk kad svi moramo biti na udaljenosti jedni od drugih, a ne onako euforično stisnuti sa strancima rame uz rame? Kakav li će biti glas raštrkanog huka s tribina?
U vremenu kad sam putovanja i koncerata željna kao žedan vode, sretna sam što sam pokupila onu plastičnu čašu s poda. Kad sad naiđem pored nje na svojoj polici za knjige u dnevnom boravku i kad je dotaknem, u mislima se lansiram natrag na onaj parter, gotovo nepomično stisnuta između nekih nepoznatih ljudi. I odjednom osjetim kako svi skačemo, a nitko ne pada. Tisuće i tisuće noga kao da su jedan par i naš zajednički skok kao da dobije krila. I ukočena su nam usta od smijeha i ne želimo da taj osjećaj ikad prestane. Osjetim opet kako vjerujemo punim srcima, strahu uopće mjesta nema, samo puštamo da nas nosi euforija. Euforija i huk s tribina u trenutku medenog mjeseca.
Jače od ičega se nadam da djeci nećemo morati o tome pričati kao o mitovima. Da ćemo opet na koncertima sjediti na tuđim ramenima, piti iz tuđih čaša i gurati se laktovima u prvim redovima. I da će takve ljubavi što prije opet oživjeti, vatreno i strastveno, kao na medenom mjesecu, bez pleksiglasa.
Vezani članci