SANJARIM O haustoru što miriše na Chanel

Skoro sat vremena treba se voziti do restorana u kojemu smo zadnje dvije srijede večerali. Prvo za jednu posebnu prigodu i nas dvoje, a drugo za druženje s posebnim ljudima. S razlogom smo prešli te kilometre dvije srijede zaredom - hrana, piće i ugođaj vrijede uloženih minuta, a i novca. Ovaj put sjedili smo za visokim stolovima i cijela je situacija bila prilično fancy. Bez lažne skromnosti, ja obožavam takve situacije. Moja razina fensinoće, ipak, nije još tolika da mogu odabrati vino koje se može opisati istim pridjevom. Prepustila sam to prijateljici, u punom povjerenju.

Ujutro te iste srijede Z. i ja išli smo na doručak kod moje bake, njegove prabake. On zna kamo treba skrenuti i koji put vodi na Bijeli brijeg. S njom ima posebne rituale - pozdravljanje na prozoru, nabrajanje tko gdje u haustoru živi - i zna da ga čekaju uštipci svaki put kad dođe. Sjedimo na istom kauču na kojem sam provela većinu svog djetinjstva, osobito u ljetnim jutrima kao što je bila ta srijeda, i on jede za istim stolom kao mala ja. Isti ljudi nam navraćaju na po par minuta kao što su navraćali i onda kad sam ja nosila broj njegovih cipela. On ajvar jede iz tegle i načas izleti na stubište da prošeta ispred otvorenih vrata svih stanova. Cijela je situacija toliko topla, ali ne onako da te od nje oblijeva znoj. Topla je kao zagrljaj, a takve situacije također obožavam.

Prijateljica se odlučuje za neko vrhunsko vino, a konobar nam predlaže da ga dekantiramo. Sad sam još sretnija što ja nisam zadužena za razgovor o vinu i šutim dok se pred našim očima odvija cijeli proces. Boca je stara deset godina, on govori o svim specifičnostima i ulijeva je u dekanter prije nego što ponudi vino na kušanje. Vino je odobreno, svi smo zadovoljni, sada već lagano dospijeva u naše čaše. Nakon gutljaja koji me zapljusnuo bogatstvom svega što vrhunsko vino može ponuditi, odložila sam čašu i upitala: “Šta znači ‘dekantirati’?”

O bjelobriješkom haustoru pisala sam mnogo. Z. jako zabavlja kad nađe Ogledalo duše na polici pa mi svaki put donese, okrene poleđinu knjige i kaže: “Mama, pogledaj, ovo si ti kad si imala lijepu narančastu kosu!” Uzela sam knjigu baš tog jutra, kad smo se vratili s doručka kod bake, i nakon što sam se zapitala zašto sam tolike godine imala svijetlu kosu, otvorila sam je nasumično. Otvorila se na tekst o baki. I sve je bilo baš isto kao i tada. U haustoru skoro svi isti ljudi, u onom dnevnom boravku i dalje ista ljubav, u cijeloj toj priči jedna nit koja me sačinila ovakvu kakva jesam.

Ona potpuna ja nalazi se točno između uštipaka s ajvarom iz tegle od maslina i skupog, dekantiranog vina. Nekim danom jedno, nekim drugim drugo, a vrlo često oboje. Kosa spetljana u kopču na vrh glave i papuče na pokućnu haljinu ujutro, a štikle i crveni ruž navečer. Ne želim se nikad odlučiti koju od te dvije krajnosti volim više jer su mi najdraže kad pomiješane daju tu samo moju nijansu. Ono što me sačinjava. Ne želim se stidjeti ni toga što u tegli nosim juhu za kasnije iz kuće u kojoj sam upoznala svijet niti toga što u skupom restoranu otkazujem trening malo prije ponoći, jer znam da ću šminku skinuti s lica prekasno, a vino isprati vodom još kasnije. To sam ja - stari haustor što miriše na Chanel. I tu svoju situaciju obožavam.