KOLUMNA JELENE ROZIĆ O lipama
Vrijeme radnje bio je moj prvi srednje. Mjesto radnje je Beč, moja prva učenička razmjena. Domaćini koji ne govore engleski i potpuno sam prisiljena koristiti svoj njemački koji je još bio u pubertetu i razvijao se. Veoma dug tjedan kojeg se, kad se sve zbroji i oduzme, sjećam nekako maglovito. Zato nije to ono o čemu želim pisati u prvom tekstu ove kolumne. Čast mi je ušetati u rubriku koja se zove “Sanjarim” jer to je moj najduži životni hobi. I još mi je veća čast dočekati vas u njoj kao u svom dnevnom boravku da sanjarimo zajedno. Zato na ovoj našoj prvoj kavi neću pisati o hladnoj Austriji i svom prvom kulturnom šoku, nego je želim zašećeriti nečime što mi je ta moja prva učenička razmjena pomogla osvijestiti kad sam se s nje vratila u Mostar.
U zoru, kako to obično biva, autobus je stao na stanicu. U Mostaru je, kako to obično biva, bilo deset ljeta toplije negoli u svim dotadašnjim izlascima iz autobusa. Usta punih čežnje, iako u tom trenutku potpuno nesvjesna da je ona to što dišem, sišla sam s autobuskih stepenica i sve što sam mogla u tom trenutku vidjeti, čuti, udahnuti i osjetiti bio je miris lipe. Hipnotizirajući, omamljujući miris koji zvuči kao sreća, potpuno je okupirao zrak oko mene i uselio se u riznicu moga sjećanja zauvijek.
Sad živim blizu glavne pošte u Mostaru i nedavno, kad je osvanula vijest o tome da su posjekli stabla lipe koja su živjela ispred nje, najviše mi je bilo žao, osim stabala, ljudi iz dijaspore. Znala sam da im je svima taj miris prvo što ih omami kad se vrate ovamo, ono za čim zaplaču i u čemu uživaju dok se još ne stignu sjetiti svega zbog čega su otišli. Znala sam da mnogi žive uronjeni u neke bolje živote, ali živote često lišene materinjeg jezika ili uopće jezika koji bolje govore od svog pubertetskog njemačkog bilo koje vrste. Žive bogatije živote, kvalitetnije živote, žive raskošni Beč s moje prve razmjene, ta uređena predgrađa s luksuznim automobilima i bogate, čiste ulice s rasvjetom koja nikad ne zakaže. Samo teško je u takvim životima pronaći situaciju sličnu onoj kad te na Balinovcu zapljusne miris od kojeg ti se uspomene u glavi zavrte kao Mlakarevo kolo sreće. I da ih pitaju, sigurna sam da bi većina za lipe, kao Balaš za bagrenje, rekla: “Okanite se njih…”
Mostarsko proljeće ove je godine u krizi identiteta. Malo malo pa nas šokira potpunim preokretom situacije. Još nisam stigla razmišljati o lipama. Ali prošli je tjedan jedna večer bila tako topla, za deset ljeta toplija od drugih, i ta je toplina na dvadeset minuta meni bila poput mjehurića. Ništa nije moglo unutra. Ni korona ni policijski sat ni testiranje za malo mora ni predugo odsutni prijatelji ni neizvjesnost ni teorije zavjere. Hodala sam Dubrovačkom ulicom, u ušima je zasvirala moja pjesma. I u tom trenutku nešto se ušuljalo u mjehurić i to baš tako da ga ne probije. Zastala sam, zatvorila oči na trenutak i misli su se počele vraćati kao na starim videokazetama kad bi stisnuo rewind. Unatrag do Mostarke, preko Mepasa do hotela Ere pa do pošte, preko Španjolskog trga na Rondo pa između platana do Katedrale. Stale su na Balinovcu. Vidjela sam mostarsku zoru, sto ljeta topliju od drugih, i mnogo godina mlađu sebe koja zatvorenih očiju udiše taj isti miris.
Otvorila sam oči, u ušima je i dalje svirala ista pjesma, večer me i dalje tjerala da zagrnem rukave. A sve što sam mogla vidjeti, čuti, udahnuti i osjetiti bio je miris lipe. Hipnotizirajući, omamljujući miris - možda onih posječenih, možda nekih drugih - da me podsjeti da sve može stati, ali one će i dalje ovdje mirisati. “Baš u inat babarogama,” kad sam već kod Balaša.
Vezani članci