Pristala sam na nemoralnu ponudu! Supruga sam natjerala da napravi dijete direktorici!

Vidi originalni članak

... to je više nego očito, i moja i njegova. Nije samo on tome krivac, ako ćemo već tražiti krivca. Što više razmišljam, dolazim do zaključka da sam upravo ja naš brak potjerala silaznom putanjom.Danas sam mudrija i nikad više ne bih posegnula za tako drastičnim postupcima kao nekad, ali tada sam vjerovala da je ono na što sam ga prisilila najbolje rješenje. Tek s vremenskim odmakom možemo shvatiti što smo zapravo učinili.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nikad neću zaboraviti taj dan. Bilo je to prije točno dvadeset godina. Bila sam čistačica u pogonu jer drugi posao nisam mogla dobiti. Kolegica mi je prenijela direktoričinu poruku da se javim u njezin ured. Odmah sam se odazvala pozivu.

- Dijana, lijepo što ste odmah došli - rekla je i ponudila mi da se smjestim u udoban naslonjač.

- Jeste li za kavicu?

Bila sam uplašena. U to se vrijeme šuškalo da bi tvrtka mogla otpuštati radnike, a pomisao na to da bih mogla ostati bez posla bacala me u očaj. Naša je direktorica bila opasna žena i kad je ona nekoga pozivala u svoj ured, to obično nije bilo zbog lijepih vijesti.

- Ne bih vas željela zadržavati, a i sama imam posla u pogonu - odgovorila sam ne znajući trebam li prihvatiti ponuđenu kavu ili ne.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

- Ne brinite, neće posao nikamo pobjeći, ni vama, ni meni. Sad ću nam naručiti kavu. Kakvu pijete? - zanimalo ju je.

- Običnu crnu.

Direktorica je nazvala sekretaricu i naručila kave.

- Jedina ste magistra znanosti u našoj tvrtki, a radite kao čistačica. Sramota je što se dogodio takav previd. Znam, dosad niste nigdje radili u struci, ali vrijeme je da se to promijeni - započela je.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gledala sam je potpuno zatečena njezinim riječima.

- Sa sutrašnjim danom postajete moja osobna asistentica. Imate četrdeset godina i krajnje je vrijeme da napokon radite ono za što ste se obrazovali - nastavila je.

Nisam mogla vjerovati u ono što sam čula.

- Hvala vam, direktorice, divna vijest. Dat ću sve od sebe da ne iznevjerim vaše povjerenje. Hvala vam, puno hvala na prilici - zahvaljivala sam.

- Dijana, odrasla ste žena. Znate i sami da ništa u životu nije besplatno. Stvar je više nego jednostavna. Vi imate ono što ja želim pa ćemo razmijeniti usluge. Vi ćete dobiti novi posao, samim time i znatno veću plaću, a ja želim vašeg muža - rekla je kratko i jasno kao da je u trgovini zamolila prodavačicu kruh s police.

Upravo je u ured ušla sekretarica noseći nam kave. Bila sam zahvalna nebesima što mi je njezin ulazak dao nekoliko trenutaka da shvatim ono što sam čula. Kad je sekretarica izašla, direktorica mi se ponovno obratila.

- Što kažete? Prihvaćate li ponudu? - pitala me.

- Ne znam što bih rekla - priznala sam.

- Ne želim da me pogrešno shvatite. Udana sam, imam supruga i divan je, ali on mi ne može pružiti ono što želim - ne može mi podariti dijete. Vaš je suprug iznimno naočit muškarac, a vidjela sam i vašu kćer, prelijepa je. Želim njegovo dijete! Podrazumijeva se, nigdje se neće voditi kao njegovo, nego kao dijete moga supruga - objasnila mi je.

Te su me riječi još više iznenadile.

- Nemamo o čemu razgovarati - odvratila sam, ustala i krenula prema vratima.

- Dijana, ni na što vas neću prisiljavati, no logično je da bolji posao dolazi u obzir tek kad budete spremni na dogovor. Čekat ću. Tolike sam godine čekala pa ću pričekati još malo, samo nemojte da bude predugo. U protivnom ću sama morati posegnuti za onim što želim - jasno mi je dala do znanja.

Koračajući prema pogonu, analizirala sam što mi se upravo dogodilo. Nisam se mogla načuditi direktoričinoj drskosti i smjelosti. To što je imala dovoljno novca nije značilo da je njime mogla kupiti sve što poželi. Grozila sam se takvih ljudi, mislila da se takve nemoralne ponude događaju samo u scenarijima za predstave i filmove. Ostatak dana bila sam prilično nervozna.

Kod kuće nisam mogla dočekati da Damir dođe s posla. Oboje smo radili u istoj tvrtki te sam se bojala da direktorica nije i njega pozvala u ured i iznijela mu isti prijedlog. Kad je napokon stigao, ostatak dana sumnjičavo sam ga promatrala. Čekala sam da mi se povjeri. Željela sam vidjeti njegovo lice dok mi to bude govorio, zaključiti ima li ikakve mogućnosti da pristane na takav suludi prijedlog. Doduše, on je godinama radio na radnom mjestu koje je odgovaralo njegovoj visokoj stručnoj spremi i nisam mogla ni zamisliti što bi to njemu mogla ponuditi.

Gotovo svake večeri zajedno smo odlazili u spavaću sobu, no te je večeri Damir rekao da mu se ne spava. Pošla sam u sobu, ali sam ga budna čekala napeta kao puška.

- Je li se danas na poslu dogodilo nešto o čemu želiš razgovarati sa mnom? - upitala sam ga kad se napokon i on uvukao u krevet.

- Nije - odvratio je vidno pospan, zijevnuo i namjestio se za spavanje.

- Ili samo ne želiš sa mnom razgovarati o tome? - nastavila sam.

- Ženo, o čemu bih to trebao razgovarati s tobom? - upitao me.

- Nije li te danas direktorica pozvala u svoj ured?

- Ne - odgovorio je.

- A jučer ili prekjučer? - uporno sam nastavljala razgovor.

- Ne pamtim da je mene osobno ikad pozvala u svoj ured. Čemu takva pitanja? Znaš li nešto što ja ne znam? - bilo je više nego očito da su moja pitanja potaknula njegovu znatiželju.

- Mislim da ti jako dobro znaš o čemu se radi, ali namjerno šutiš.

- Nemam pojma na što aludiraš. Ili mi otvoreno reci ili me pusti da spavam.

- Danas me direktorica pozvala na razgovor u svoj ured - započela sam.

- I? Što je htjela? - pridigao se u krevetu, pun znatiželje.

- Ponudila mi je posao osobne asistentice - prošaputala sam s beskrajnim gađenjem koje sam u tome trenutku ponovno osjetila prema direktorici.

- Draga, to je predivna vijest. Presretan sam zbog tebe. Napokon ćeš raditi ono za što si se školovala - iskreno mi je čestitao.

- Nemaš mi na čemu čestitati.

- Kako to misliš?

- Tako kako sam rekla. Nisam prihvatila njezinu ponudu - objasnila sam.

Damirovo se lice promijenilo, gledao me kao da sam pala s drugog planeta.

- Zašto nisi prihvatila? Je li moguće da si zadovoljna poslom čistačice?

- Nisi čuo ostatak razgovora, stoga me ne osuđuj prerano - bila sam razočarana njegovom reakcijom, bez obzira na to što mu još nisam ispripovijedala nastavak priče.

- Da si bila ambicioznija, možda si odavno mogla raditi posao u struci, ali ti si se uljuljkala i nisi ni tražila bolju poslovnu mogućnost. A sad kad ti je pala s neba, ti si je odbila. Ne mogu vjerovati!

Izvor: Jutarnji.hr

Vezani članci