Moja i tvoja lova: Trebaju li partneri u vezi i braku imati odvojene proračune?

"Potpuno mi je svejedno hoću li dići novac s njegovog ili svojeg računa, uglavnom znamo tko će na što potrošiti, a i ako ne znamo, ne tražimo opravdanja, niti se opravdavamo. Ne raspolažemo nekom velikom lovom trenutno, ali i kada smo raspolagali s više love, bilo je isto." Tako misle jedni, a drugi pak kažu kako je za sretan brak važno da novčanici budu odvojeni, odnosno da svako troši svoje i nema zajedničkog proračuna.

"Nego, nekad mi je čudno kada se bračni par s kojim se družimo prepucavaju tko je koliko puta za svoj novac išao po špeceraj, a tko je platio telefon i tko je kome dužan još 100,00 kn za onaj rođendan... "

"Novac nije zajednički, osim nekih režijskih troškova i tako nečega. Pa onda nije čudno da se brak raspadne kad partner A ima plaću kojom si priušti dva tjedna godišnje luksuznog odmora (prema nekim svojim afinitetima), a partner B ostaje doma jer si od svojih prihoda može priuštiti jeftiniji kamp u predsezoni i podsezoni", objašnjava jedan korisnik Foruma.

"Baš me zanima kakva je to atmosfera u zraku recimo u jedno nedjeljno jutro, nakon seksa, kada se kaže partneru nešto otprilike ovakvo: "Nemaš pojma kako te volim! I kako uživam u seksu s tobom! Znaš, upravo sam si uplatila/o dva tjedna obilaska švicarskih planina. Neće mi biti lijepo bez tebe, ali svakako idem. A pošto su moji novci moji, a ti nemaš dovoljno morat ćeš ostati doma. Odmah te upozoravam da me ne trebaš pitati da ti ja platim jer, ponavljam, ja imam svoje prihode, a ti svoje, pa...", dodaje.

"Zanima me koliko će dugo trebati siromašnom partneru da shvati da bogatiji više voli te svoje novce, nego njega/nju. I koliko dugo će u takvoj ljubavi htjeti ostati (a mali vražićak će dodati: pogotovo što se ni mrvica tog bogatstva neće preliti njemu/njoj)."

Drugi su potpuno praktični.

"Troškovi za djecu se valjda dijele na pola, ali ako siromašniji partner nema ni za pola troškova puta za djecu, onda i djeca otpadaju iz plana. Onda se i djeci mora reći nešto kao: 'Mama ide na skijanje, ali vi ne idete.'Tata nema dosta novaca da pokrije polovicu troškova za vas, a moji novci su samo moji pa mu ja neću dati za taj dio.' Možete dobiti utješnu nagradu, ima za pola karte za kino, pa možete ići pogledati neki film o skijanju", šaljivo pišu.

"Svi prihodi su zajednički onako generalno gledano, ali svakako postoji dio prihoda koje svako potroši za sebe..."

"Ne djelimo novac, sve je naše. Nebitno koliko tko donese, svatko ima za neke svoje potrebe. Imamo zajedničke investicije, štednju, štednju za djecu. Oko svega se dogovorimo, ne broji mi postole ni borše, ja njemu ne brojim peškafonde, udice i štape..."

"Dakle stvar je u ovome... U braku sam skoro sedam godina. Radim ja, radi muž. Prosječni prihodi, ni premali, ni preveliki. Imamo jedno dijete od tri godine. I od prvog dana zajedničkog života svatko ima svoj račun, ja raspolažem sa svojim budžetom, on sa svojim. Ne stavljamo zajedno na hrpu, nego svatko štedi od svoje plaće koliko može. Odvojeno. Račune plaćamo po principu: jedan mjesec ti, jedan ja. Vrtić isto tako. Sve troškove isto tako. Nama to ne smeta, meni čak i odgovara tako... Ne volim osjećaj da se moram pravdati za svaku kunu (iako on meni nikad ne bi prigovarao), a vjerujem da je i njemu isto tako. O kupnji, kao i o ostalim stvarima, odlučujemo zajednički, ali ne sa zajedničkim novcima. Mojoj mami je osobno to čudno. Meni je čudno da svekar svaki mjesec podigne plaću i da svekrvi..."

vecernji.ba