Legenda Mišo Marić o životu, prijateljima, ratnim danima... Ovdje živim, a u tuđini umirem

... promovira svoju antologiju pjevane poezije „Pjesmo moja". Mostarca s londonskom adresom jučer smo sreli u Kamernom teatru 55, u kojem je bilo upriličeno druženje s novinarima, piše Dnevni avaz.

- Generacije su odrastale uz moje pjesme, koje su interpretirali „Indexi", Zdravko Čolić, Kemal Monteno, Željko Samardžić... A ja sam samo pisao s ljubavlju i za svoje prijatelje. Tadašnje velike zvijezde su mi dolazile i donosile glazbu na onim velikim trakama i tražile da im pišem tekst - govori Marić.

Grad prijatelja

Već dugo živite u Engleskoj, daleko od svog Mostara i BiH.

- Ovdje živim, a u tuđini umirem. Dvadeset i pet godina sjedim gore i pitam se jesam li ja uopće jednom bio, jesam li ja bar malkice postojao. Svaki put kada dođem u Sarajevo oko mene se okupi jedan dragi svijet, ljudi koje volim i čije priče ponovo ponesem gore. Oni me odazovu i kažu: „Mišo, živ si!" Beskrajno sam im zahvalan na tome.

Možemo li reći da je Sarajevo grad Vaših prijatelja?

- U povijesti je Sarajevo imalo brojne neprijatelje, a Sarajevo je grad mojih prijatelja. U Londonu sam devedesetih radio demonstracije protiv rata ovdje. I sada kad govorim o tome osjećam miris čovjeka koji se zapalio na „Trafalgar Squaru" u znak protesta. Organizirao sam i humanitarne koncerte Kemalu Montenu, Davorinu Popoviću u studenom 1994. Hodali smo po Engleskoj, a mnogi su se okupljali oko nas.

Mnogi i danas pamte šta ste sve za njih uradili tijekom najtežih dana.

- Osjećao sam da je moja dužnost i moralna ljudska obveza da ne zaboravim svoj narod. U ožujku 1993. godine sam morao bježati. Ovo što danas razgovaramo mogu zahvaliti velikom Vahidu Halilhodžiću, koji mi je došao jednu večer i kazao: „Miško, bježi. Napio se gradonačelnik i u kafani kazao koga sve treba ubiti". Jedan od njih sam bio i ja. Ujutro sam otišao u Split, a moga dječaka iz „Mostarskih kiša" Denisa Kokanovića su uhvatili i svirepo ubili.

Koje Vas uspomene vežu za Mostar?

- Mostar je grob moje majke, Mostar je kolijevka moje kćeri, Mostar je moj divak gdje sam razapeo svoj životni šator 32 godine, Mostar je bio neka kardijalna srčana prijestonica moje nade. Volio sam taj grad i radio za njega. Tu sam prvi otvorio diskoklub, donio najviše festivalskih nagrada. Spasio hiljade majki i djece koji su pod granatama i s mirisom baruta odlazili iz svog grada.

Krizni stožer

Ne smijemo ni zaboraviti Vaše prijatelje Icu Voljevicu, Mehu Sefića, Jolu Musu...

- Da! Ico je najduhovitiji Mostarac u povijesti grada. Najveličanstveniji autor situacione dosjetke na južnoslavenskim prostorima. Musa ogroman, čestit i jak. Bio je vrlo pošten i častan. Bila su to sjajna vremena. Kasnije, Jole Musa i ja bili smo zajedno i u kriznom stožeru tijekom rata. Dogovarali smo izlaske konvoja.

Peru Zupca nazivate bratom...

- On to i jeste, a danas se čujemo zahvaljujući društvenim mrežama. Pero je jednom kazao da sam ga nešto naučio u životu.

Na kraju grada, u tišini...

- Jednom je Kemo Monteno sjedio i nešto nevješto svirao na klaviru. Ja sam imao temperaturu. Zatražio mi je da mu dam neki tekst. Dao sam mu hrpu tekstova, a on je počeo da svira. Onda je kazao: „Mi nismo normalni, ti si stihove pisao u Mostaru, ja glazbu u Sarajevu", a sve zvuči kao da je jedan čovjek radio". U pitanju je pjesma „Na kraju grada, u tišini...".

Unuci posvetio knjigu

- Sada se samo bavim unučicom. Njoj je točno pet godina, pet mjeseci i 16 dana. Sve sam joj posvetio, pa i ovu knjigu. Ona me uči šta znači biti deda, jer ja svoga nisam upamtio. Beskrajno je volim. Idem po nju u školu, vikend provodi kod mene i moje Azre, njene nane - govori Marić.