Ivana Klarić: Živimo u svijetu u kojem je normalno gotovo istrebljena sorta.

14.11.2017. 20:07

U svakom smislu. Djevojke ili su zatvorene toliko da do njih ne možeš ili su otvorene toliko da ne možeš gledati u njih. Muškarci ili su previše bez osjećaja ili su toliko emotivni da nisi siguran radi li se o muškarcu ili o ženi. Djeca iz pelena uskaču u odijela, odrastaju bez djetinstva, stvarne junake zamjenjuju virtualnim dok još ni govoriti ne znaju. Ljudi ili se srame nježnosti, života, prirodnih stvari ili se ne srame ničega. Toliko da malo što za njih uopće ima dostojanstvo. Vjere ili nemaju uopće ili su toliko zaneseni u nju da često odlaze u fanatizam. A da toga nisu ni svjesni. Ili su toliko doslovni ili su previše površni. Počnemo li s nečim, teško da ćemo se zaustaviti na razumnoj količini. O čemu god da se radilo. Cigaretama. Alkoholu. Hrani. Ili ne radimo ništa ili radimo do iznemoglosti. Eksperti u svemu, neznalice u osnovnim stvarima. Prečesto savršeni izvana, potpuno prazni iznutra. Ili obratno. Ne bojimo se nicega, "Bog je uz nas" na usnama, a od svoje sjene se tresemo.

Živimo u svijetu u kojem je "normalno" gotovo istrebljena sorta. Jedna polovina se želi isticati apsolutno, dok se druga skriva od pogleda. Nema običnih. Previše je toga nametnuto. Previše je usiljeno. Previše nezdravo i opterećeno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sjedni čovječe. Lezi, pogledaj gore u nebo nad glavom, polegni leđa na tvrdo tlo i pravi se da ne postoji nitko oko tebe. Udahni. Pa izdahni iza toga. Ne moraš imati stotine lajkova, novu frizuru,biti savršen po standardima vodećih. Ne moraš pretjerivati u pokazivanju, ne moraš pročitat 70 knjiga mjesečno da pokažeš kako možeš, niti trčati 17 kilometara. Ne moraš. Možeš polakše živjeti. Možeš biti dečko iz susjedstva, muško koje zna pokazat ranjivost. Djevojka iz malog grada koja se ne srami onim iznutra pokazati vanjsku ljepotu. Možeš. Voljeti ono što se rukama ne može opipati, biti malen, biti iskren, biti tih u ovoj gomili i buci. Možeš. Biti običan čovjek. Samo je bitno ovo čovjek. To ne zaboravi.Što god da si drugo.

(I.Klarić)

Vezani članci

Nemoj zatvarati vrata svoje sobe, a mater i ćaću ostavljati ispred

Najčešće bi me s njima i vidio da me negdje sretneš. A znaš zašto ti to pričam? Jer dok tako slušam svoje, moj ćaća nešto priča. A ja ga uopće ne…

Ivana Klarić: Ne dirajte krunice prašnjave, pod ruševinama Grada koji stoji iskopan

Ne dirajte ju večeras. Ni sutra ju ne dirajte.Nikada više. Nemojte ju ni prstom dotaknuti.Ne dirajte oči majke. One, koje još gledaju uistom pravcu…

Igrajte za nju. Domovinu moju koja zadnjih dana ne izgleda isto.

Moja domovina zadnjih dana ne izgleda isto. Njeni ljudi, vaši ljudi, kao prije više ne dišu. Ne znam čujete li me, ali da nas vidite samo.Umorna su…

Ivana Klarić: Prinče samo je poljubi

er nijedan poljubac ovoga svijeta više ne govori od njega. Više ne poštuje. Više ne ljubi. Jer ispriča život u trenutku kad se na glavu nasloniš. I…

Ivana Klarić: Ako ja sad izgubim 10 kila, onda sam ja lipša, jel tako?

Ili ako ja kupim nove cipele. Znaš one šta su sad glavne, šta svi nose. Onda će govorit svi kako sam u trendu i bit ću na razini. Ono, bit ću važna.…

Ivana Klarić: Oni su jednog studenoga jutra, oči zaklopili, da mu ova djeca danas, mogu svoje mirno jutrom otvarati

Ali mojoj glavi nije jasno.Kako je pao kada još stoji?Kada mu ponosne noge junačke još drže zidove?Gdje su mu onda otišli heroji? Gledam nebo i znaš…