Ivan Rakitić: Teže sam osvojio nju nego Ligu prvaka!

Tako je Ivan Rakitić počeo svoju priču za "Igračku tribinu", gdje svakih nekoliko tjedana gostuje jedan slavni svjetski nogometaš.

Prepričao je Raketa ljubavnu priču s današnjom suprugom Raquel , ali i bijeg roditelja od rata, transfer u Španjolsku...

Rakitić: Možda mogu biti bolji, ali to je do Čačića

"Bila je 2011., imao sam 21 godinu i relativno sam kasno, oko 22 sata, stigao u Španjolsku. Četiri godine igranja u Schalkeu bila su iza mene, a idućega jutra trebao sam proći liječnički pregled i potpisati za Sevillu."

"Moj stariji brat Dejan putovao je sa mnom i u hotelu smo bili na večeri s ljudima iz kluba. Iz nekog sam razloga bio nervozan i nisam mogao spavati pa sam bratu rekao da odemo na još jedno piće. Te su mi riječi promijenile život."

"Žena koja je radila u hotelskom baru bila je... wow! To je onaj dio filma kad kreće slow motion, znate. Bila je prelijepa ."

"Tada sam zavolio Sevillu. Ali nisam znao španjolski pa joj nisam mogao reći ništa drugo nego " Hola ". Govorio sam njemački, engleski, talijanski, francuski i hrvatski, ali ne španjolski. Grozno."

"I tako sam sjedio s bratom, kad ga je netko iz jednog drugog velikog europskog kluba nazvao i rekao mu da je čuo da smo u Sevilli i da će poslati avion po nas! Još nismo imali službeni dogovor sa Sevillom, odlazak u Španjolsku bio mi je velik korak, čak i rizik: nova liga, jezik, nikoga nisam poznavao... A u tom bi mi klubu koji me zvao prilagodba bila lakša."

"Brat me pitao 'Što želiš?' Rekao sam mu da sam dao riječ predsjedniku Seville, a meni je riječ više nego potpis. A onda sam mu naglasio: 'Vidiš našu konobaricu? Igrat ću za Sevillu i oženiti je!' On se počeo smijati i rekao 'OK, kako god ti kažeš'. Mislio je da se šalim."

"Popili smo još jedno piće i idućeg dana potpisao sam za Sevillu. U tom sam hotelu živio tri mjeseca dok sam tražio kuću. I svakoga bih jutra otišao u bar na kavu i sok od naranče, samo kako bih vidio prelijepu konobaricu."
"Znao sam samo da se zove Raquel. Nije govorila engleski, a ja nisam znao španjolski. Oa je svaki dan bilo 'Buenos días, Raquel. Un café y un Fanta naranja.' Ne znam kako bih to opisao, ali nekad nekoga sretneš i jednostavno imaš drugačiji osjećaj. Kad god bih je vidio, kao da je bomba ušla u mene."

"Polako sam učio španjolski, rukama sam joj objašnjavao i to joj je bilo smiješno. A koliko sam samo kave popio... I pozvao sam je van 20 ili 30 puta . Nikad nije odbila nego je uvijek tražila ispriku da radi pa mora kući spavati."

"Nakon tri mjeseca preselio sam se u kuću i bio sam malo tužan jer sam pomislio da je možda gotovo. Ali nisam odustao, svakoga sam se dana vozio do grada i išao u hotel na kavu. Ako ona nije radila, samo bih se okrenuo i otišao. A ako je bila ondje, uljepšala mi je dan."

"Španjolski mi je bio sve bolji, tjerao sam se gledati TV i slušati španjolski radio cijelo vrijeme, pa smo mogli i malo dulje razgovarati. Imam sreće i jer ljudima s Balkana leže jezici ."

"I onda jednoga dana, Raquel mi je napokon objasnila zašto ne želi izaći sa mnom: 'Ti si nogometaš, mogao bi se preseliti u drugu državu iduće godine. Sorry, ali ne.' Znam da nisam najbolji na svijetu pa sam pomislio 'Kvragu, možda me gledala i misli da neću biti dobar pa će me Sevilla na ljeto prodati!'"

"Tako da mi je dio motivacije na treninzima bio da se ustalim u momčadi, kako bih ostao u klubu dovoljno dugo da ta djevojka napokon ode sa mnom na večeru."

"I prošlo je točno sedam mjeseci! Stigao sam 27. siječnja, a 20. kolovoza dobio sam poruku da je u baru sa sestrom na piću. Ne radi! Znate, dotad su već svi znali moju priču, pa mi je netko iz bara dojavio ."

"Nazvao sam prijatelja i dovezli smo se do hotela i sjeo sam kraj nje: 'OK, ne radiš, napokon imaš vremena izaći sa mnom na večeru .' Bila je iznenađena, počela govoriti da ne zna, možda..., pa sam je prekinuo: 'Ne, ja ne odlazim. Znam da si sa sestrom, ali moramo početi danas. Idemo svi.' I izašli smo svi zajedno."

"Idućeg smo se dana našli na ručku i zajedno smo otad. Šest godina, dvije prekrasne kćeri . I bila mi je to najteža stvar u životu, teža nego osvajanje Lige prvaka. A i podjednako je dugo trajalo..."

"Bilo je posebno smiješno kad sam joj upoznao obitelj. Tada sam već osjećao da znam španjolski, ali oni su govorili tako brzo, sa seviljskim naglaskom... Njezin se otac pokušavao šaliti sa mnom, a ja nisam imao pojma što govori. Samo bih se pretvarao da razumijem i smijao! Ali on je to shvatio..."

"To je posebnost ljudi iz Seville: otvoreni su, primaju svakoga kao obitelj. A smiješno je kako mojoj ženi nogomet ne znači ništa, pa sam mislio da joj je takva i obitelj. Ali oni su veliki navijači Seville. Čak su mi ispričali da je Raquelin djed prije smrti u bolnici kad su ga presvlačili odbio skinuti sat, jer bio je to poseban sat FC Seville. Rekao je: 'Ne, to ostaje sa mnom do kraja. Ako odem, idem sa svojim klubom!'
"Ljudi ne razumiju koliko na nogometaše utječu osobe iz njihovih života. Nije sve u treneru, taktici, jednako su važne stvari izvan terena. U šest godina ja sam se iz Švicarske preselio u Njemačku pa Španjolsku, i bilo je to vrlo intenzivno, nekad usamljeno doba. Bio sam dobar igrač u Baselu i Schalkeu, ali uvijek sam osjećao da mi nešto nedostaje ."

"Kad sam upoznao suprugu, osjetio sam da stvarno imam za što igrati i moja je karijera otišla na razinu više. 2013. postao sam prvi strani kapetan Seville nakon Maradone ."

"Bio sam ponosan i zbog svoje prošlosti: moji su roditelji iz Hrvatske emigrirali u Švicarsku neposredno prije početka rata u BiH. Odrastao sam u Švicarskoj idolizirajući Roberta Prosinečkog . On je Hrvatima bio junak, igrao je za Real Madrid, Barcelonu i Sevillu dok sam bio dječak. Imao sam sreće da sam imao bezbrižno djetinjstvo, dalje od rata. Ali dugo vremena obitelj nije mogla natrag do Hrvatske. Prvi smo se put vratili kad mi je bilo 7 godina, vidjeli djedove i bake. A uz švicarsku školu i prijatelje Švicarce, moj je hrvatski identitet bio vezan uz Prosinečkog i reprezentaciju."

"Moja majka voli pričati kako sam je nakon tek trećeg ili četvrtog dana u školi pitao 'Mama, ne želim ići u školu, samo želim igrati. Koliko još godina mora proći do toga?' Rekla je devet i tako je i bilo. A sa 17 sam postao profesionalac u Baselu . Moj je san bio jasan: htio sam biti Robert Prosinečki. Tako da je odlazak u Španjolsku gdje je i on bio, te kapetanska traka u Sevilli bila nešto nevjerojatno."
"Kad me Barcelona htjela 2014., bilo je zanimljivo jer ženina obitelj htjela je da ostanem. Ali znali su i da se jednom pruža šansa otići u najveći svjetski klub. Pa su me podržali, iako je odluka bila teža nego što biste mislili. Ali i klub mi je rekao da je zadovoljan ponuđenom odštetom i podržali su me. To mi je bilo važno, da sam otišao bez 'repova'."

"I ženin otac mi je rekao 'Sretno, ali kad ćete igrati protiv Seville ... sorry.' Svakome je dječački san igrati za Barcelonu. Sjećam se kako sam se naježio kad sam prvi put ušao u svlačionicu i vidio svoje kopačke od Barcelone."

"Naravno da kao nogometaš želite pobjede i trofeje, ali biti dio takvoga kluba nešto je posebno. A kao playmaker, blagoslovljen sam što igram s najboljim napadačima svijeta. Svi vide Messijevu genijalnost, a sad to pomnožite s 20 ili 50 i pretpostavite što radi na treninzima! Kakva je radost igrati s njim svaki dan. Ali i Neymar, Xavi, Suárez, Iniesta, Piqué... Igramo u ritmu, kao neki stroj. Kad stisnete gumb, svi znaju što trebaju. Doista, ako ne uživate u nogometu u Barceloni, onda ne volite nogomet."

Rakitić sve više igra u Barceloni, sve manje za Hrvatsku
"Pomoglo mi je što sam dobro znao španjolski kad sam došao. A to mogu zahvaliti ženi, zbog nje sam došao do kapetana Seville i trofeja s Barcelonom."

"Starija kći ima nam četiri godine i počinje shvaćati koliko ljudi ozbiljno shvaćaju nogomet u Barceloni. Pokušavamo predvidjeti hoće li biti opsjednuta nogometom kao ja ili potpuno ravnodušna kao majka joj. Zasad je u sredini."

"Ako sam kod kuće i gledam nogomet, kad netko zabije gol, ona se ljuti! I kaže 'Ne, ti moraš zabiti gol!' Nije važno i ako su to Messi ili Suárez , nije dobro, gol mora zabiti njezin tata. Ne asisirati nego zabiti. Možda ću malo s Leom (Messijem) porazgovarati o tome..."

goal.com