Autobusi za Njemačku nisu nikada bolje radili
Svaki dan ista vijest - I ONI SU SE ODSELILI - para uši i unosi dodatnu tugu. Zar će Zenica uskoro ostati bez Hrvata? Svaki dan dopre informacija kako se netko od mojih sumještana odselio ili planira ići. Nije to sporadičan slučaj, to je produkt bezizlazne situacije, ne samo u Zenici, već među Hrvatima središnje Bosne.
Autobusi za Njemačku nisu nikada bolje radili, nažalost samo karte su jako često samo u jednom smjeru. Uskoro će naše crkve biti prazne, stanovništvo nam je sve starije, a mladih je sve manje i manje. Njemačka nam je postala nova majka. Gorak je okus u ustima, ali odlazimo da nam je bolje, da radimo i priuštimo sebi život dostojna čovjeka, mišljenja su onih koji odlaze.
Što nam je to naša država dala, što nam je pružila i za što su se borili naši roditelji, ujaci i rođaci, za što su ginuli naši branitelji, kada dvadeset godina od rata gasi se jedno po jedno ognjište zeničkih Hrvata. To je naša realna slika, iako je mnogi ignoriraju. Što nam je pružila hrvatska politika, osim što nas je natjerala da tražimo sreću u tuđini? Možda im je cilj oživljavanje nekadašnje Herceg- Bosne, ili pak dijeljenja ove zemlje gdje će 'pravi' Hrvati živjeti jedino u Hercegovini.
Srce mi se cijepa kada iznova ugledam natpis na kući 'PRODAJE SE', ruši se svijet u koji sam vjerovao . Tužno je proći našim selima, kojim se nekada orio dječji smijeh, čula pjesma naših rođaka i sumještana, a sada je ostala tišina. Prođite Vjetrenicama, zastanite i pogledajte tu mrtvu tišinu, a do rata bilo je stotinjak mještana, a sada je ostala samo uspomena na djetinjstvo i brižni svijet u kojem smo živjeli.
Nisu samo Vjetrenice puste, Konjievići su se skoro ugasili, samo pokoji dimnjak gori, a i oni samo što se nisu ugasili, mjesto je zaspalo naglo 1992. godine. Ni pogled na Lijeske neće popraviti dojam, natjerati će suze, svega dvadesetak starih Hrvata, koje najčešće posjeti njihov župnik, koji čekaju da im se djeca vrate, unesu radosti u život, a razočaraju se svaki put kada ih u suzama isprate nazad u tuđinu.
I Čajdraš se gasi, sve je više starih, sve manje mladih, tužna je to slika, ni rat ih nije slomio, ali politika naših ih je uništila. Sve je manje djece, teren kod škole je odavno zarastao, a pogled na njega budi uspomene kad je škola bila puna djece, a čekao se red za igrati nogometa na terenu. Oživi Čajdraš, Crkvica, Kula, Gornja Zenica, Konjevići, Stranjani za blagdane kad ih preplave strane table, kada srce puca od tuge jer se mora nazad, jer vam je netko namjerno uništio život na stoljetnom ognjištu, kako bi zadovoljio svoje apetite.
Nekada su naša polja krasila klasja žita, a sada ih u tamu zavijaju nepokošene trave i šume koje su ih obuzele. Samo se u zraku može naslutiti koliko je tu života bilo, kako se žito uz pjesmu kupilo, kako su se krave i ovce s ispaše vraćale, a sada naše staje zjape prazne, samo u jednom kutu pauk marljivo mrežu plete. Miris kruha pečenog odavno nema, ni dima iz dimnjaka, brojne kuće usnule su u dubok san, dok se sreća u bijelom svijetu gradi.
Miris željezare snove ruši, sivilo u duši radost guši, stara baka u kutku sobe u slike djece gleda, sanja da im miluje kose, da joj unučad oko stola trče, dok mrtva tišina iz svakog kutka sobe izbija. Odbrojavaju se dani do blagdana, kada će sin majku zagrliti, njeno srce zacijeliti, kada će kćerka smiraj u majčinom krilu naći, kada će djeda unuku u naručju pričati kako je nekada bilo.
Svaki dan ista priča, netko odlazi, tugu u srce donosi, ostade za njima njihovo srce na komade razbijeno, zacijeliti nikada neće, niti će oprostiti ...netko ih je otjerao da bi svoje apetite zadovoljio.
Zalazi sunce polako, a s njime i sve nada da će biti bolje...
Vezani članci