Priče iz Hercegovine: Senzacija na putu zmija
Odmah uz ovu, na korak-dva, nalazi se i crkva Svete Petke, a koju je također obuhvaćao ovaj istraživački pothvat. Zanimljivim se pokazao podatak da je oblik njezine apside potkovičast, a dosad se držalo da je polukružan.
Otkrivanje tajni
Ovaj oblik apside tipičan je za crkve bizantske provenijencije i zidovi ove crkve - iznimno male - dva njih, izravno se oslanjaju na stećke, iskorištene umjesto gradnje novih zidova.
"Pored ovih istraživanja, ispod plitkih temelja crkve Svete Petke otkrili smo temelje starije građevine koji svojim oblikom i načinom gradnje sugerira da se radi o jednom i dosta većem građevnom objektu, za kojeg sada na ovom stupnju mogu tek pretpostaviti da se radi o kasnoantičkom objektu, kojemu još ne mogu utvrditi namjenu, uskoro ću moći", uvjerena je arheologinja Vasilj.
Iznimno je zanimljivo to da, premda su dosadašnja istraživanja ukazala na mnoge propuste i začuđujuće učinjene previde, profesorica Vasilj vjeruje da se ova Humka (znakovito je baš takvo ime) uzdiže na golemom prapovijesnom tumulu. Uopće, u blizini se nalaze brojne spilje, ne samo Vjetrenica, u kojoj se u prapovijesti, a i poslije pouzdano živjelo, te valja vjerovati da se po tim spiljama i živjelo, a ovdje ukapalo.
Blizina polja s vodom mamila je doseljenike ovamo, a razvoj antičkih civilizacija na nedalekoj obali mora i mogućnost rada i trgovine, uglavnom ovčjim, kozjim, svinjskim ili kravljim mesom, konjima, mlijekom, sirom ili vunom, također je dovlačila ljude amo, pa je za pretpostaviti da im se oni koji su već bili tu, nipošto nisu veselili.
Ilirskih gradina je na svakom uzvišenju, u užem i širem kraju brojni su artefakti starog Rima, nastanak i razvoj Dubrovnika i procvat Republike, postojanje karavanskih putova, samo su ubrzali naseljavanje ovog, toliko stoljeća poslije, gotovo posve napuštenog kraja.
Snježana baš ovdje očekuje značajna otkrića koja bi mogla raspetljati puno tajni o nekadašnjem životu ovdje, i nikako ne bi valjalo da se napravi značajniji vremenski prekid ovih istraživanja u koja bi se vremenom uključivala i druga znanstvena lica, te bi krajnji jugoistok Hercegovine znanosti i bogatoj arheološkoj nisci naše zemlje mogao podariti još jedan prapovijesni kompleks, uključivo s ovom starohrvatskom crkvom iz dvanaestoga, i pravoslavnom iz kasnog srednjeg vijeka.
Rekonstrukcija ičega od spomenutog doista bi bi bila atraktivna i tek mogu zamisliti što bi to značilo za našu opću spoznajnu znanstveno-povijesnu svijest, a o turističkoj ponudi da i ne govorim. Uostalom, nije li krajnje vrijeme da se brojna nalazišta u našoj zemlji napokon uključe u dobro osmišljene projekte arheoturizma, toliko popularnog u svijetu?
Barem ondje gdje arheologije ima, a od ovog zaleđa pa posvud po zemlji koja je bilježila tragove svake civilizacije. Zapravo, posvud gdje se i danas živi, neuređeni su i neistraženi golemi parkovi prapovijesnih kultura i BiH je u tom smislu - čudo.
Vasilj drži da bi se dodatnim naporima, vezanim uglavnom uz financiranje, jer stručnjaci nama nisu problem, ovdje napokon zatvorila arheološko-povijesna priča, otklonjene bi bile mnoge dvojbe, jer neke su i dosadašnjim nalazima otklonjene i tek se sada vidi koliko su zapravo bile besmislene, i više nitko nikomu ne bi mogao za sebe prisvajati ono što nam je zajedničko, ili je barem nekada bilo zajedničko, a starohrvatska crkva Svetog Petra jedna je od neugodnijih razmirica koja je mučila dio znanstvenih i naučnih krugova Hrvata i Srba, te sve nešto mislim da sam namjerno razdvojio znanost i nauku, jer mi se čini da imaju pravo oni koji smatraju da pojam naučnika treba vezati uz onoga koji uči, onoga koji naukuje, a znanstvenik je ipak onaj koji je dosegnuo status onog koji - zna. Ali to sa našim jezikom, jezicima i značenjima nekih pojmova, skliski je teren, te ga polako zaobilazim.
No za mene je razlika između naučnika i znanstvenika bitna. To doista nisu isti pojmovi i nema veze ni sa kakvim jezičnim standardima, niti nacionalnim, kako se to u svakoj sitnici u nas shvaća i prihvaća, nego s čistom logikom. Ova arheološka istraživanja nisu bila usmjerena isključivo k spomenutom, nego se vrijedna ekipa dala i na istraživanje i po tragovima povijesti u neposrednoj blizini, te se Vasilj sa svojim studentima i suradnicima bacila na provjeru svojedobne tvrdnje Marka Vege "o postojanju jednog zida koji se, od apside crkve Svete Petke produžava prema istoku". No, uslijedilo je posve drukčije otkriće...
Umjesto zida, ukazala su se tri stećka, duljinom naslonjena jedan na drugoga. I, premda razočarani vidljivim tragovima devastacije (Možda je uslijedila pri gradnji crkve, ali znano je da se stećke stoljećima potkopavalo i ispod njih se sve vrijedno otuđivalo), Vasilj se unatoč tehničkoj nepripremljenosti za takav zahvat, "prilagodila" situaciji na terenu, i preznojenoj i zemljom Zavale zamazanoj ekipi, ubrzo se ukazala ploča. Uto su se dvije ljute guje, dva poskoka s nje zavukla pod nju. Saša je odmah potrčao dohvatiti zmije, njemu je to ništa, ali brzo su nestale. Ekipa se pribrala nakon ovog neugodnog šoka, ali su profesorici Vasilj te zmije potvrdile samo ono što je i sanjala: nešto je dolje.
"Pomaknuli smo ploču i ispod nje dočekalo nas je senzacionalno otkriće: vrlo zanimljiva grobnica na svod. Način gradnje, dobro obrađeni mali kameni blokovi i svod grobnice, posebno je on vrlo precizno urađen kamenim pločama povezanim žbukom, daje mogućnost razmišljati da se radi o grobnici na koju je navučen stećak, kako bi se prikrili tragovi devastacije. U njoj su, koliko je bilo moguće ustanoviti, sahranjene tri osobe; jedna sahranjena kao prva, onoj kojoj je i bila izgrađena i namijenjena, takve mi arheolozi nazivamo ‘in situ', a druge dvije su sekundarno sahranjene."
One zmije nisu pronađene u grobnici, premda ih je Saša vrebao. Otišle su negdje dublje.
Gdje? Stećaka je uokolo dvadesetak, evo sada i nešto više, sigurno ih još pod zemljom ima, ukrasi na njima oplakani su i jedva vidljivi i jedan od njih ima borduru i prikaz štita s mačem, na štitu se raspoznaje sedlo, ratnik valjda, a Snježana zaključuje da je iz polovice 15. stoljeća. E, sad, dok Komisija... ne odluči kako će namaknuti sredstva za dalja istraživanja, koja bi ovaj kutak učinila najzanimljivijom arheološkom ekspedicijom u nas zadnjih godina, malo ću se zabaviti zabludama i prijeporima koji su u svezi ovog lokaliteta dominirali kroz posljednjih par stoljeća.
Legenda o Pavlimiru
Literature baš i nema, onu svađalačku valja ignorirati, jer je istinu donijelo ovo istraživanje još u prvoj, gotovo površnoj fazi koja će, to će se sigurno pokazati - biti tek početak dodatnih velikih otkrića, i istinu će trebati znanstveno artikulirati, ali nalazim da je narod, neuk i naivan, a ni svećenstvo mu se nečim pametnijim izdvajalo, ni istočno ni zapadno, pa se tako dade naći i podataka koji o ovom mjestu govore kao o svetom Petru i njegovoj ženi Petki!, a negdje se pravoslavnu sveticu Petku tretira kao muškarca i naziva ju se svetim Petkom!
Ne, neću zaboraviti ni istražiti legendu o Pavlimiru, naišao sam na dvojicu, jednog istočnog, a jednog zapadnog, a ne bi me iznenadilo da se radi o istom čovjeku. To ne mogu ignorirati, jer se oba, poglavito ovaj "zapadniji", u literaturi, negdje u približno vrijeme, vrzmaju širim krajem. Usput, fotografije koje objavljujem, uglavnom su vlasništvo arheološkoga tima, te molim i naučnike i znanstvenike za razumijevanje; ne mogu im prosljeđivati ih, neka brate lijepo dođu amo i neka prate istraživanja, ili čekaju na fazu kada će predmet njihovog zanimanja doći na red. Razumijem zainteresiranost i zamolbe za neke detalje, ali ja sam ovdje samo voajer i kakav-takav zapisivač, te nema smisla "devastirati" niti ičim remetiti slijed stvari koje se ovdje odvijaju. Ne bi bilo korektno od mene.
Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci