Priče iz Hercegovine:Od Zavale do Hilandara
Pamćenje svijeta
Negdje koncem dvanaestoga stoljeća, svi se povjesničari slažu da se to moglo dogoditi prije njegove posljednje dekade, dogodit će se povijesti pismenosti u nas iznimna stvar: napisano je Miroslavljevo evanđelje, najpoznatija knjiga toga vremena i jedna od stotinu najvrednijih znanih u povijesti ljudske civilizacije uopće, kako je to i ozvaničio UNESCO, uvršćujući ovaj raritet u svoju službenu biblioteku "Pamćenje svijeta", 2005. godine. Otkada će ponovo porasti interes za tu, javnosti gotovo zaboravljenu knjigu.
Tim zanimanjem obnovit će se i stara sporenja oko njezina stvarnog razloga nastajanja, nagađat će se mogući autori, jer nikakva traga on o sebi ostavio nije, a i oko mjesta nastajanja nikada se neće postići suglasnost, te su u stalnom i vječnom opticaju i nadalje evo ova Zavala, Ston, Dubrovnik, Kotor, ali i Bijelo Polje u Crnoj Gori. Tekst knjige ćirilični je, i to je lako reći, ali u ćirilici onoga vremena danas se nalaze elementi naknadno izbrušenih ćiriličnih formi pa se o originalnosti danas uglavnom spore srpski i hrvatski povjesničari i znalci, u zadnje vrijeme sve češće se javljaju i Crnogorci, poneki Bosanac ili Makedonac; i ima ona veze i sa bosan(č)icom i sa crnogorskom i makedonskom ćirilicom, bugarskom i rumunjskom, no, oko jednoga se ipak postiglo kakvo-takvo suglasje: Evanđelje je napisano, prema jednima "zapadnom ćirilicom", a prema drugima "hrvatskom ćirilicom" (radi se o dva naziva potpuno istog pisma) jer se podrazumijeva pravo nacionalnog predznaka za sve ćirilice tog vremena, a srpska će se puno kasnije razviti u oblik kakvim ga danas znamo, dok će Hrvati svoju ćirilicu zamijeniti latiničnim pismom. Istočni teoretičari ne dovode u vezu ovo pismo s hrvatskom ćirilicom i najviši stupanj tolerancije je ‘'staroslavensko ćirilično pismo''. Ma, nije zapravo ni važno.
Fratri su pak bosančicom dugo odolijevali u Bosni, kamo su je odnijeli i njome odolijevali nepismenosti. Zapravo se radi o zamašnom krasnopisnom ukoričenju iluminata, evanđoskih kodeksa i molitvi koje se izgovaraju na misama ili sličnim prigodama bogoslužja, najprimjerenijim pravoslavnom načinu moljenja. Pisano je u vrijeme kneza Miroslava, na tristotinjak stranica, među kojima je i stotinu i jedan pergamentni list s tekstom i nekom vrstom crteža; ono svjedoči o, s današnje točke gledišta, nevjerojatnoj pismenosti neznanoga autora, kojega se najviše spominje kao Miroslavljevog osobnog evanđelista, ali i čovjeka koji je to Evanđelje napisao odužujući se knezu Miroslavu za očijukanje s "makinejcima", hereticima, kojih je u to doba po Humu puno bilo, a tu su uglavnom iz Bosne navirali i ponajviše će ih tu pristići baš zahvaljujući Nemanjićima i poslije hercegu Stjepanu Kosači, a sve je to isti rod, sve ista krv, često suprotivih vjerovanja, toliko suprotivih i nestalnih da se, evo, do danas to ne da raščistiti i u svoj ambar povijesti smjestiti, jer sve je ostalo upitno, onako kako je i bilo.
O tom bi Malcolm rekao: "(...) Nakon Bodinove smrti težište srpskih političkih težnji premjestilo se na istok, na Rašku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos između te dvije države, ponekad odnos direktne zavisnosti, a ponekad personalne unije i savezništva, koji će trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine. Ugarska se vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, čija je vlast u toku 12. stoljeća bivala sve samostalnija. U šezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeća Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspješnog vojnog pohoda ekspanzionističkog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom. Bosna se, međutim, ustvari oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije više vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-više nezavisna država. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, ljetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: ‘Bosna ne sluša srpskog velikog župana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje običaje i vlast.' Kinam je također pribilježio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istočna granica Bosne u većem dijelu njene kasnije historije. Iz zamršene historije rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeća pa do utemeljenja nezavisne bosanske države u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeća, ne mogu se izvući nikakvi jednostavni zaključci. Sama Bosna bila je u više navrata pod srpskom vlašću, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeća. Ipak, bilo bi pogrešno kazati da je Bosna ikad bila ‘dio Srbije', zato što srpske kraljevine koje su obuhvaćale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvaćale veći dio onoga što danas zovemo Srbijom. Uistinu je za većeg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tješnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljeću, baš kad je stekla nezavisnost, čini se da je sve više težila hrvatsko-ugarskom kulturnom i političkom prostoru. Što se tiče vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolička biskupija u 11. stoljeću (nakon vjerskog raskola između Rima i Carigrada 1054. godine) i čini se da je potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego što je u 12. stoljeću pripojena Dubrovačkoj dijecezi. (Međutim, kao što ćemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne značajke po kojima se zacijelo vrlo rano počela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola političkih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest činjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao ‘veliki župan', a nikad ban. A, na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180. godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi, ne može se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato što nam nedostaje dokaza, a drugo, zato što to pitanje nema smisla (...)", reći će on u svojemu neutralnom i vrijednom knjiškom povijesnom eseju "Bosna, kratka povijest", a ja iz njega izvlačim baš ovaj dio koji ponajviše upućuje na tu kompliciranost, koja će zauvijek ostati brana isključivostima, ma kako se one trsile nadjačati jedna drugu.
Po svemu sudeći, i Crnogorci danas s pravom postojanje ove knjige vezuju uz povijest vlastite pismenosti, zašto ne i oni, jer svi spomenuti narodi tada nisu živjeli u državama kakve one danas teritorijalno jesu, premda su "emotivno" puno, puno veće i uglavnom - neostvarive. Ali, očito još ima upornih, toliko upornih da se s tom kampanjom u, primjerice Srbiji, i danas mogu dobiti izbori! U tom kontekstu ni Bosna i Hercegovina nisu tek onako usputne i prolazne kategorije, ni zasebno ni zajedno, te i BiH može ovo Evanđelje držati i za dio svoga kulturnog naslijeđa, jer je pravoslavlje ovdje davno pustilo korijenje, a činjenica da se danas ta knjiga nalazi u beogradskom Narodnom muzeju ne znači previše, neka je ondje, Nemanjići su Srbima važni i najbliži, ali ni Povelja Kulina bana nikada nije viđena u Bosni, pa je svejedno dokument koji upućuje na njezinu drevnu državnost.
Dakle, različite su i percepcije o jeziku i redakcijama Miroslavljeva evanđelja (a kakve bi i bile! Čak je i o samom Miroslavu najviše povijesnih nejasnoća iz tog vremena), a spominju se i srpske i hrvatske, ali i zetske, i sve je to u ponekom djeliću i moguće zajedno sagledati, ali nemoguće je oko toga postići službeni konsenzus, tako da ništa od toga, i ostaje tako kako jest, mutno i nedostupno razumu. Za autore se smatraju i makinejci i franjevci, i dijak Grigorije (Ipak, malo mi je ovo prepismeno za status jednog dijaka!), 296 je minijatura u toj knjizi za koju se baš i ne zna kuda je sve hodila, tko ju je sve nosio i kamo, ali ubilježen je podatak da se u Srbiji obrela tek 1869. godine, nakon što je vraćena sa Svete Gore Hilandara, gdje je bila sklonjena pred Turcima. Odakle sklonjena?
Sva mjesta koja se spominju kao ona u kojima je nastala, ovoj knjizi ne treba osporavati, čak ni mogućnost da je možda djelomice nastajala i u svima njima, jer nije to nekoliko rečenica da bi ih se na brzinu sklepalo, to je uradak koji je zahtijevao stalni angažman autora, te je mogao pisati na više mjesta i pisarnica po mjestima kuda je vladao Miroslav Nemanjić, knez koji je herezu podnosio teško, ali svejedno je bio od brata Stefana optuživan da je oženjen sestrom bosanskoga Kulina bana, heretika, a onda je Miroslav, tražeći pismenjake po Humu, eto upoznao svoga tajnovitog evanđelistara i očito se autor knezu morao dobro dokazati, kako je i sam s njima (hereticima, kojima se vazda plašilo u ime podobnosti) njima raskrstio, a oni se kao korov bili raširili Humom i Bosnom, toliko dugo da će i sam car Dušan Silni jednom okrenuti konja k manastiru Maleševo, žaleći se da ih više ne može podnositi. Jeres, jeres, đavlija jeres, zborili su tadašnji kaluđeri, i odolijevala je ta bratija Crkve bosanske i Istočnoj i Zapadnoj crkvi, sve do upada Turaka.
Njega (Dušana) spominjem jer je i on mogao ovu knjigu ponijeti u spomenuti manastir ili gdje drugdje, gdje se pravoslavlje već bilo definiralo, daleko od "jeresi". Možda ju je čuvao i u sigurne ruke proslijedio i sam Sveti Sava, ili možda Dubrovčani, nakon što su se u prašinu povijesti otisnuli Nemanjići, nikada nećemo doznati.
Srbi ovu knjigu drže za spomenik i ona to i jeste. A vjerojatno ništa od svega ne bi bilo da ga nisu otkrili ruski stručnjaci sredinom 19. stoljeća, nakon što su ruski duhovnici pohodili Hilandar i tamošnju bogomolju u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, te se čudom čudili kada im je iguman pokazao Miroslavljevo evenđelje. Bilo je to 1845. godine i među ruskim vjerodostojnicima nalazio se i jedan Ukrajinac, arhimandrit kijevski, Porfirije Uspenski.
Bome Porfirije istrgnu (nikada se nije saznalo je li to uradio tajno ili uz nečije odobrenje, a prije će biti da je ovo prvo), 166. stranicu iz te čudesne knjige, gurnu je u mantiju i ona će završiti u Sankt Peterburgu, u Ermitažu, kao i mnogi drugi artefakti iz povijesti naroda zapadnog Balkana. Na toj su stranici ispisani "čteniji za praznik Svetog Jovana (ukrašen jedinim nagim ženskim likom u knjizi - vavilonskom bludnicom Irodijadom) i odneo ga sa sobom".
Kustosica narodnog muzeja u Beogradu Aleksandra Nitić će za beogradski Telegraf izjaviti da je "list nešto kasnije prenesen u Imperatorsku javnu biblioteku (Rusku nacionalnu biblioteku) u Sankt Peterburgu, gde se i danas nalazi zaveden kao ‘List iz Miroslavova evangelia F.p.I.No.83', u zbirci Porfirija Uspenskog", onog dakle koji nije odolijevao slikama golih žena!
Negdje četrdesetak godina poslije, Miroslavljevo evanđelje ugledat će i kralj Aleksandar Obrenović, darivat će mu ga hilandarski monasi, jer ih je izvadio iz dugova i umalo da srpsko pravoslavlje na Hilandaru nije ostalo bez svoje bogomolje, ali je kralj spasio stvar i vratio bogomolju pod srpski suverenitet. Kralj će, 1897. godine, k Svetoj Gori i o svom trošku uputiti svoga "evanđelistara" Lj. Stojanovića, koji će uz stručnu pomoć V. Jagića, Miroslavljevo evanđelje kao pretisak objaviti u Beču, u litografskoj tehnici, a jedan je primjerak i u vlasništvu Sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Beč naravski čuva svoj primjerak, a njih je i po nekim najuglednijim muzejima svijeta.
Uz mozaičnu ikonu Bogorodica (legenda kaže da je ta minijaturna ikona viđena na grudima Svetog Simeona "u trenutku kad je ispustio dušu") datiranu u 11. stoljeće, Miroslavljevo evanđelje smatra se drugim po neprocjenjivosti znanim artefaktom srpske religijske i relikvijske povijesti uopće. 1903., kada je ubijen monarh s cijelom obitelji (Majski prevrat), pojavit će se u Beogradu čovjek iz Sankt Pereburga i ponuditi goleme novce za kompletno Miroslavljevo evanđelje (takvi se i danas znaju pojaviti), ali nitko nije znao gdje je ono, ne zato što bi ga netko bio prodao, nego je naprosto bilo nestalo i pojavit će se tek nakon jedanaest godina, pred sami Prvi svjetski rat, a dotle se utvrdilo da je mirno ležalo u knjižnici utamanjenog kralja, posljednjeg Obrenovića.
Od tog trena, Miroslavo evanđelje - kako je istražio Telegraf - odlazi iz Beograda. "Pošto je glavni deo Trezora narodne banke Srbije sa državnim novcem i zlatnim rezervama evakuisan iz Beograda u Kruševac, tamošnjem načelniku Državne blagajne Avramu Leviću narodni poslanici Ljubomir Davidović i Vojislav Marinković predaju na čuvanje Miroslavljevo jevanđelje. Ne zna se kako je relikvija dospela u posed kralja Petra Karađorđevića, tek pri pakovanju knjiga i dokumentacije za njegovu evakuaciju, jevanđelje je pronađeno u jednom od njegovih sanduka. Između dva svetska rata Miroslavljevo jevanđelje ostalo je u posedu porodice Karađorđević, iako je Ljubomir Stojanović ranije doneo odluku da se preda Narodnoj biblioteci Srbije. Prema rečima kustosa Aleksandre Nitić, knez Pavle koji se u to vreme starao o ovom spisu poklonio ga je ‘35. sopstvenom muzeju", istražili su reporteri Telegrafa vrlo zanimljivu noviju sudbinu Miroslavljeva evanđelja.
Istrgnuta stranica
Prvi put je i srpska javnost, zahvaljujući baš ovom iscrpnom istraživanju, doznala mnoge dotad nejasne detalje: "(...) Tako je sasvim slučajno u bombardovanju, 6. aprila, 1941. rukopis izbegao sudbinu oko 350.000 knjiga (uz još najmanje 50.000 kompleta časopisa i novina), koje su izgorele u sravnjenoj Narodnoj biblioteci na Kosančićevom vencu. Poznato je da su Nemci odmah po ulasku u Beograd počeli da tragaju za Miroslavljevim jevanđeljem baš kao i za drugim vrednim relikvijama. Verovatno anticipirajući takve poteze, dvor je 1940. predao jevanđelje Narodnoj banci Srbije na čuvanje, a početkom rata ono je sklonjeno u filijalu u Užicu, odakle je iz predostrožnosti od nacista predato igumanu manastira Rača Platonu Milojeviću, koji ga je zakopao u oltaru. S obzirom da su se svi previše interesovali za jevanđelje, iguman ga je vratio u užičku filijalu Narodne banke, čiji je upravnik Vojin Kešeljević, u tajnosti, kroz okupiranu Srbiju ‘43. preneo Miroslavljevo jevanđelje do Beograda. Tamo je sklonjeno u Narodnu banku Srbije i to u trezor koji su Nemci već opljačkali. Posle oslobođenja Beograda, oktobra ‘44. Vojin Kešeljević je otkrio tadašnjem ministru prosvete Vladislavu Ribnikaru gde je relikvija sakrivena. Svega godinu dana kasnije osnovana je komisija koja je utvrdila stanje rukopisa i predala ga na čuvanje Umetničkom muzeju - današnjem Narodnom muzeju u Beogradu. Od prošle godine, Miroslavljevo jevanđelje dostupno je javnosti i to izloženo u posebnoj vitrini, u zamračenoj prostoriji u kojoj su kontrolisane temperatura, vlažnost vazduha i jačina svetlosti", zapisala je za kraj svojega istraživanja kolegica Katarina Vuković, a meni pade na um jedan susret s Ivanom Tasovcem, negdje pred pet godina u Zagrebu, dok je bio direktor Beogradske filharmonije i kada je očekivao mjesto ministra kulture u Vladi Srbije.
Tada mi je rekao nešto o čemu tad nisam dovoljno znao, da će, čim uzmogne, u Beogradu izložiti istrgnutu stranicu iz... Evanđelja, što je i učinjeno pred dvije godine, kada je priređena veličanstvena izložba u Beogradu, s najviše posjetitelja koji su htjeli vidjeti tu istrgnutu i zasebno izloženu stranicu jednog od najslavnijih evanđelja istočne crkve. Mnogi vjeruju kako je napisano baš ovdje u Zavali, gdje je vrijeme odavno stalo, a knjige nadživjele stvarni život. Sreća da Miroslavljev evanđelista nije narisao više obnaženih žena!
Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci