Zašto sam morao otići iz Tomislavgrada
Kako sam zavolio Split u ovih pet godina studiranja, želja mi se bila vratiti i nastaviti živjeti dolje, započeti obitelj. Djevojku imam, imamo nekakve planove. Tijekom planiranja imali smo nekoliko solucija, a dvije su glavne: ostati u velegradu ili se povući u manje mjesto.
Iako je Split velegrad i djelomično je urbano mjesto sa manje-više svime što običnom građaninu treba, život u njemu nije toliko brz kao u Zagrebu, ali je dosta brži nego u Tomislavgradu. Nije naročito zelen, osim malo Marjana što ima, infrastruktura mu je očajna jer je zbijen, što meni osobno odgovara, a mentalitet ljudi se ne može jednostavno odrediti jer struktura stanovništva Splita je toliko izmiješana da nema smisla govoriti o njemu. Daleko je od primitivnog, ali toga ima svagdje, pa i Beču. Ali tu su nam prijatelji i mnogi ljudi dragi nam, navikli smo se na splitski đir i odlično nam odgovara. Problem je to što je svaki dan sve skuplji kao i cijela Hrvatska.
No, javila se tu i želja za povratkom u rodni kraj. Djevojka se složila i s tom mogućnosti, ako bude uvjeta. Život u BiH je još znatno jeftiniji nego u Hrvatskoj, pogotovu u Tomislavgradu. Nema bezobrazno visokih cijena zbog turizma, stanovi nisu skupi jer nema studenata, ima puno zelenila, zrak je čišći, sigurnije je za djecu i postoji mogućnost bavljenja poljoprivredom jer imam svoju zemlju.
Pošto sam primao stipendiju od Općine Tomislavgrad ponadao sam se da bi mi oni mogli naći nekakav posao koji bi odgovarao mojoj struci, pošto ugovoru od stipendije stoji da se moram javiti njima čim završim, pa ukoliko bude posla za potrebe Općine, zaposlit će me. Tako sam ja, pun nade, došao u zgradu Općine s potvrdom da sam magistar inženjer. Javio sam se odgovornoj osobi i ona me je samo tužno pogledala i čestitala, objasnila kako oni uglavnom puste mlade osobe i ne zapošljavaju ih, nego im daju priliku da se odmaknu od ovoga kraja i da uspiju u negdje vanka. Toplo mi je preporučila da se raspitam u Elektroprivredi (EP) i Pošti i da ako je moguće odem vani jer će mi vani biti bolje. Ostao sam šokiran. Otišao sam odmah nakon toga do EP-a, kolega inženjer me je pogledao, čestitao, i rekao da nema posla do daljnjega, a pogotovo ne za moj smjer. Opet sam ostao u čudu, jerbo grade se tri elektrane tu, vjetropark, hidro i termo elektrana i nema posla, pa ni za pripravnički. Otišao sam i do pošte da i to vidim. Rekli su mi da bolje da odem u HT Mostar pa da dolje pogledam, jer ovdje se teško upada odnosno nema šanse da dobijem posao. Pitao sam i jednog privatnika, on je u krizi, tako da nema nikoga. Tvornica Kablova, gdje mi radi rođak, zatvara za mjesec dana izgleda pa i tu nema posla.
Sa svim tim saznanjima sam išao obaviti ove administrativne građanske dužnosti, prijaviti se na Zavod za zapošljavanje, pa samo morao obići poreznu upravu, socijalno, javiti se u općinu i tako i sebi kući sam odlučio uvesti Internet pa sam išao nekoliko puta i do pošte. Gajio sam nadu da za ovaj grad ima spasa i da će živnuti nešto, no šetanjem tim prostorijama i susreti s ljudima koji rade u administraciji i vlasti, vidio sam da ipak nam nema spasa. U općini vlada jedno upečatljivo prezime, isti ljudi u pošti rade otkad sam kao prvašić poslao prvo pismo (ima jedan čiko za brkovima promijenio je sve šaltere), ljudi koji su davno trebali ili u mirovinu ili zbog nekvalificiranosti biti skinuti s dužnosti da puste nove još su tu. Rekli su mi da su svi ti malo stariji bili na vlasti i prije rata i da je oporba i vlast ista ima 30 godina i samo mijenjaju mjesta. I čak su i fratri isti isto toliko godina, čim dođe jedan mlađi, odmah ga premještaju ili van grada u seoske župe ili u drugi grad. I od svih tih sam dobio jedan te isti savjet: idi vani u Hrvatsku ili još dalje, bit će ti bolje, ovdje nema budućnosti. Čak mi je i dobra gospođa na Zavodu za zapošljavanje objasnila proceduru kada budem išao raditi vani kako se treba odjaviti i rekla je da neće biti problema.
A to malo vremena što planiram ostati u rodnom gradu (jer mi se ne pruža prilika da ostanem više, pošto moram trbuhom za kruhom) jest dok položim vozački. Pošto je u RH postao preskup i traje previše vremena odlučio sam se ovdje, brže i jeftinije. Kada sam vadio liječničko uvjerenje o sposobnosti, jedina sposobnost koja je bila meni potrebna ta da znadem donijeti 75 km. Nitko se nije potrudio da me pregleda, jest da sam čekao tri sata, ali sam čekao da drugi pacijenti budu gotovi, a moji pregledi su trajali ni manje ni više od minute. Tako i za predavanja o prvoj pomoći sat vremena 82 km, jalova predavanja o pravilima u prometu 4 sata 100 km i tako dalje. I skoro svi ljudi koji rade na tim mjestima savjetovali su mi da idem vani, što dalje od Tomislavgrada.
Poanta svega ovoga je, unatoč što naša hrvatska vlast u BiH žali što imamo veliki odljev mozgova iz hrvatskih županije iliti kantona, oni nas na to potiču i ohrabruju. Usijedlice na radnim mjestima koja drže već godinama u svim državnim, zakonodavnim i inim institucijama samo se pomiču poput kakvog kružno spremnika gdje mijenjaju stolice. Žalosno je to, što imam želju vratit se, a ne mogu, nema nikakav poticaj, nikakvu priliku. Mlad i perspektivan kažu mi, ali to žele da budem negdje drugdje, jer da ne bi slučajno nešto negdje pokrenuo. Govore mi da ću se ja snaći i uspjeti, to je sigurno, to hoću, moram, dužnost me tjera na to, treba se već sada početi brinuti za buduću obitelj u ovoj kulturi smrti, ali rastužuje me to i duboko pogađa što me doslovce tjeraju da odem negdje vani. Zašto? Vjerojatno se odgovor nalazi u samom ovome tekstu.
Ali zanimljiva je i ova pričica. Govorio mi je jedan čovjek kako mu se kćer učlanila u jednu stranku i nakon mjesec dana je dobila posao. Rekao sam sebi, tako nisko nikada neću past.
Bio sam gluh na sve te korupcijske priče, nisam mislio da je to tako strašno, nadao sam se da slika možda malo bolja, no ipak priče su istinite i više nego istinite. U se, na se i poda se.
Isto je žalosno to što Hrvati u Hrvatskoj iste ovakve stvari doživljavaju, pa žele u Zapadnu Europu, a ovi i zapadne Europe žele negdje drugdje na Zapad... I kako će išta u ovim krajevima funkcionirati kada se ne da mladima i perspektivnima prilika (osim onima u političkim strankama gdje ljube stražnjice svojim nadležnima)?
Može nam samo Bog pomoć da opstanemo na ovim područjima kao jedan narod, inače...
A što se tebe tiče, Splite, vratit ću ti se, ako Bog da... ili u Njemačku.
I vratio sam se.
Valentin Ćurković
tgportal.net
Vezani članci