U Tomislavgradu predstavljena knjiga '240 dana tame bugojanskoga logora'

Njegova knjiga govori o zlom vremenu i zlim ljudima, ali kroz knjigu želi identificirati stvarne počinitelje zločina, kako bi skinuo hipoteku zločina s bošnjačkoga naroda Bugojna. Njegova nada je da će se i među Bošnjacima odvažiti ljudi koji će otkriti sudbinu odvedenih i ubijenih pripadnika HVO-a, koji još nisu pronađeni.

Također, knjiga je i poticaj drugima da zapišu svoja sjećanja, ma koliko bolna bila, jer jedino prava istina dovodi do potpune slobode.

Autor je na predstavljanju knjige u Tomislavgradu rekao da je morao napisati ovu knjigu, prikazati istinu o događanjima u Bugojnu 1993. godine, kako bi njegov grad, njegovo Bugojno imalo priliku ponovo postati normalan grad za življenje.

Na predstavljanju knjige se u županijskoj Skupštini okupilo više od 50 Duvnjaka koji su pozorno poslušali izlagače: Jozu Radoša, koji je govorio o svome prijeratnom uzništvu u Zenici, izbjegavajući uspoređivati svoje muke sa strahotama koje su prošli zarobljenici u logoru Bugojno. Mladen Begić, ministar branitelja u Vladi ZHŽ, je zahvalio autoru što je napisao ovakvu knjigu i preporučio da se uvede u nastavno gradivo za izučavanje novije povijesti. Mario Pranjić, predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Bugojna, govorio je o teškoćama s kojima su se suočavali pri registraciji Udruge i osporavanju činjenice da se u Bugojnu stvorio jedan od najvećih ratnih logora. Ante Visković Dalton je posebno istakao autorov odmak od emocionalnoga pristupa pisanju ove autobiografske knjige. „On od sebe ne pravi heroja, nego hladno i racionalno razlaže događaje i pokazuje osobnu dogovornost svakoga pojedinca".

Ulomak iz knjige:

Doveli su nas ispred salona namještaja i ulazili smo jedan po jedan niza stube. Smještaj je bio kao u nekom podrumu koji nema svjetlosti, totalni mark, ali su se potrudili da nam naspu vode do koljena u jednom dijelu ove prostorije. Bilo je izuzetno hladno noću jer nismo imali ništa čime bismo se pokrili osim nekih tepiha koji su ostali tamo tko zna otkada, prljavi, prašnjavi i zaudarali su.

Tada će početi surovo mučenje i izvođenje pripadnika HVO-a na gornji kat s nesagledivim posljedicama, premlaćivanjem po cijelu noć do jutarnjih sati. Svaku noć je bilo premlaćivanja, pojedinci su izvođeni poimenično, prozivali su svakoga po redu. Može se samo zamisliti slika kad odjekuje cijeli salon namještaja od silnoga jauka onoga koji bude određen da iziđe gore. Po završetku okrutnoga čina bila je praksa da netko mora doći da unesrećenoga i unakaženoga čovjeka ponese na rukama opet dolje i da ga ostavi na milost Božjoj hoće li si sutra dočekati dan od zadobivenih ozljeda.

TC