Marina Radoš: Nema te

Nema te. I gotovo. Džabe je tješiti se da me gledaš od nekud. Džabe je, kad bih te večeras zagrlila otraga i pomirisala svježe ošišani zatiljak.
Nema te. Nema te, a ja još čekam da zalupiš vratima i da se izderem na tebe ko na posljednjeg jazavca jer svijet spava kad si ti najbudniji.
Mani me više on pjesme 'Ako ti jave umro sam, a bio sam ti drag...'' jer ne pali. Noću, kad gledam zvijezde, kako si rekao, čekam da namigneš iz jedne. I namignem i ja zvijezdi, ali eto, poželim da mi namigneš iz automobila dok čekaš zeleno na semaforu.
Nema te. Džaba sve pjesme svijeta i sva filozofija o tome gdje lete duše kada odu. Da me to tješi? Ti se šališ.

Ja bih večeras da raspravljamo o sastavu Real Madrida. Da mi kažeš kako će me ubiti cigarete. Da mi kažeš kako sam balava i nezrela. Da te barem izudaram jastucima i pogodim gumenom pepeljarom u glavu.
Živim, živim, ne grickam ko miš dane. Obećala sam. Ali, nema te u tim danima. Nema te u jutrima i sumracima. Ni tvog pogleda u masi koji struže po leđima.
Nema te, i uzalud je se tješiti da me mogu obradovati fotografija i bočica parfema koji navodno miriši po tebi.

''Vječni ne razgovaraju'' - kažete pjesnik i ti. Lažete i to. Ulazila sam u sve terase svijesti. Na svaku se stepenicu duše popela. I što sam ti sve tamo govorila... I ako si čuo, kako si mogao prešutjeti da mi ne spustiš nešto?
Nema te. I džaba se tješiti.
Nema te. I stvarno, izudarat ću te jastucima i pogoditi nekom rajskom gumenom pepeljarom ako si cijelo vrijeme bio tu i smijao se.
Ili ako si stvarno ti bio ona kometa od neku večer, u kojoj još šašav letiš. I živiš.

Marina Radoš