Marina Radoš: Kruv moj s ramena moga

Kad sam ga prvi put nosila u torbi od Rudnika do Đikovine, zaboljelo me rame. Tezak je. Žulja.
Sjetila sam se Kikasa. Toliko sam obozavala tu seriju da sam samu sebe uvjerila da moram ramenima zarađivati.
Moj ćaća i did na ramenu su nosili gipsersku letvu.
I uvijek mi je ćaća govorio: Glavom. Marina. Glavom moras namaknut kruv. Ti si zensko. Nemas ramena i leđa za teske terete.
Ali, ja nisam htjela ni mogla bez ramena.

Cvrsto sam odlucila da će taj laptop biti Kruv moj s ramena moga. Da se zavjet s Bogom ne prikrsi.

Koji kretenluk.. Volim laptop.
Kutiju.
Hladnu mjesavinu plastike, zice, metala i mrvica zarobljenih među tipkama.
Jebes ga...
Ostade u njemu svasta.
39 romana.
398 pjesama Tina Ujevića, Milosa Crnjanskog, Mike Antića, Bećkovića i Alekse Santića.
129 kratkih tekstova Martine Minarević Sopta, Vedrane Rudan, Nine Raspudića, Vese Gatala i Petra Milosa. Ono, ako nekada internet potpuno nestane.

Na njemu su ostale moje najdraze playliste: 'Fina zivota','Sjebi me', 'Dokrajci me', 'Make love', 'Teretana'. Dvije zadnje, doduse, nisu se palile.

U datotekama sakrivenim u deset podmapa sakrile su se fotografije koje sam odbijala obrisati. Neka lica kojih vise nema. Ljudi koji su nekada bili najljepsi u gradu.

Najbolji dani gimnazije, Andrea kako pusi na zemljopisu dok Lada rastjeruje dim biljeznicom i kava koju kuhamo na Tonkinom resou na satu filozofije.

Taj ekran je prikazao najljepse rijeci ovog svijeta. Meni, samo meni, negdje s obale.
Te su tipke podnijele najteze udarce. Oslikale jedina iskrena 'volim te', 'mrš', 'jebi se', 'konju', 'majmune', 'ljubavi', 'idolu', 'bijedo ljudska' ikada napisana.

Te su tipke izdrzale 300 000 udarcica za 60 000 tisuća riječi koje sam vezla u 'Mikija'.

Proveo sa mnom besane noći, strpljivo slikajući slova iz moje glave.
I eto. Nema povratka. Za većinu tih megabajtića. Nikad vise.
Zivot mi je kroz banalan primjer pokazao da nekad stvarno nema nazad.
Bit će laptopa. Dat će Bog.
Nekih novih klinaca da mi utrnu rame i podsjete na kruv moj s ramena moga. Crni kruv novinarski.

Ali nijedan vise neće prikazati i cuti tajne koje je ovaj cuo.

Od sad tučem na masini.
Za uspomene imam srce.

Kada želiš postići nešto, moraš imati ramena. Jer, nije važno nosiš li na njima letvu ili laptop, krst ili križ. Naša ramena nose naše živote.
Svi mi jedemo kruv svoj s ramena svoga.

Marina Radoš