Dva milijuna eura stiže svakog mjeseca u duvanjski kraj
- Prema pokazateljima, iz duvanjskog kraja u inozemstvu i danas radi oko pet tisuća Duvnjaka s radnom dozvolom, a još je nekoliko tisuća onih koji nešto zarade i na crno. Kada oni nagrnu u zavičaj, onda naš kraj živne u svakom pogledu, kaže Ivan Vukadin, gradonačelnik Tomislavgrada.
Gradonačelnik dodaje kako se danas teško dolazi do radne dozvole, ali i danas, u nedostatku posla, neki Duvnjaci sebi osiguraju nekoliko mjeseci rada u inozemstvu, jedni na "crno" a neki i legalnim putem. Pa ako oni ne mogu sebi naći "vezu" i otići u Njemačku, može i u Austriju, te naći posao, tko onda može? Kako tvrdi načelnik, čiji je i otac mirovinu zaradio u inozemstvu, mirovine su u prosjeku oko 700 eura, jer tih ranijih godina bilo je malo onih koji su cijele godine radili. Duvnjak je akordaškog mentalita, 7 mjeseci radi, a pet mjeseci leži, ili pak po pola godine. Dosta su radili na crno, a nisu sve ni prijavljivali radi poreza, pokušavali su što više novca donijeti u Duvno. Pola na papiru a pola crno, otprilike. - Velika većina ljudi, na žalost, nije uživala mirovinu. Stranci nisu davali mirovinu dok iz tebe ni iscijedi i posljednji atom snage. Oni su vraćeni iscrpljeni i malo je onih koji su mogli dugo uživati u njoj. Vraćeni su kao potrošena roba. Mirovinu danas ipak uživaju njihove obitelji. Tisuće je udovica koje danas uživaju njihovu mirovinu, ili su to pak njihova djeca. - Ostala sam s četvero djece, samo jedan je pošao u školu kada mi je, danas pokojni, muž otišao u Njemačku. Tada se dolazilo jednom ili najviše dva puta godišnje kući, obvezno za Božić. Tada je davao i pomalo novca. Uz djecu mi je ostavio starog oca i majku. Tih godina imala sam desetina kvintala žita, kosilo se sjeno, držali smo dvije krave, dvadesetak ovaca, konja, a držala sam i po dvije svinje. Sve sam to radila s malom djecom i starim roditeljima. Znam kako mu je teško bilo u tuđem svijetu, ali nije ni nama ovamo bilo lako bez njega, kaže udovica koja i danas, zahvaljujući muževoj mirovini živi i pomaže djeci. Ona je uvijek bila u sjeni muža i danas ne bi htjela da se njezino ime, ili ne daj Bože slika, objavi. Kako tvrdi, novac zarađen u Njemačkoj nije korišten za prehranu obitelji, oni su svojim radom sami sebi osigurali. Kasnije je slao novac po mještanima, ili ga sam donosio, a ona se dodatno brinula i o izgradnji kuće.
- Sjećam se kako je uvijek napominjao, ne daj da se djeca "okanu" škole, neka uče i neka se ne muče kao mi, prisjeća se udovica. Zato neki s pravom postavljaju pitanje: je li spomenikom gastarbajteru, koji je nedavno postavljen na autobusnom kolodvoru u Tomislavgradu, odana počast putnicima u inozemstvo, ili pak onima koji su se ostali brinuti o obitelji, zapravo tko je više zaslužuje? -Zaraditi na gipsu pola milijuna maraka nije lako, nezamislivo za stranca. Naši su ljudi to uspijevali oduzimajući sebi od usta, štedeći na svemu, a ovamo je obitelj funkcionirala kao u punom sastavu. Trošili su samo za pravljenje kuća ili plaćanje školarine djeci, tvrdi načelnik Vukadin. Danas mnoge kuće "zjape" prazne. Duvanjski kraj ostaje bez stanovnika. Dok je prva generacija išla u inozemstrvo da u svome kraju sebi osigura bolji život, generacija koja danas odlazi, zauvijek napušta rodni kraj. - Jedan sam među prvima koji je otišao u Njemačku, još 1969. Ušao sam s koferom u autobus koji je vozio do Zagreba, pa do Njemačke vlakom. Nisam se pomirio samo da radim na baušteli. Iznajmio sam autobus u Njemačkoj i počeo voziti naše radnike, najprije u Duvno i natrag, a potom i u druga mjesta, kaže Tomislav Kovačević, poznatiji po nadimku Ćićko, koji danas zapošljava pedesetak djelatnika i poznati je vlasnik kompanije za prijevoz putnika. Ćićko je jedan od rijetkih, koji je svoj novac pokušao oploditi. No ima mnogo primjedbi na tretman gospodarstvenika u Bosni i Hercegovini, tvrdeći kako samo gledaju što uzeti od poduzetnika, dok oni vrlo teško ostvaruju svoja prava, za razliku od Njemačke, u kojoj paralelno vodi tvrtku.
Vezani članci