Duvnjak sa 67 godina krenuo na put dug 1200 kilometara
Prije nekoliko dana krenuo je na put duži od 1200 kilometara, od Aljmaša do Dubrovnika. No, ništa to možda ne bi bilo ni neobično da ovaj čovjek nema punih 67 godina i da nije do sada propješačio gotovo 6000 kilometara. Sva su ta hodočašća Slavku su, kako je kazao, pomogla da pronađe sebe i vrati vjeru koju je, u stalnoj trci da postane što bolji i uspješniji, potpuno zapostavio.
Ovaj Duvnjak koji već godinama živi i radi u Luksemburgu na ovo posljednje hodočašće se zavjetovao. U prvom redu za svog brata Ivana, a potom za sve branitelje.
"Po stazama mojih prethodnika, koji su ove godine pokrenuli ovo hodočašće Gospi - Marijanski zavjet za Domovinu, nastojat ću ispuniti svoj zavjet. Iako mi ovo nije prvo dugačko hodočašće, u trbuhu mi veliki čvor od treme. Hoću li imati dovoljno snage propješačiti više od 1200 kilometara? Hoće li me zdravlje poslužiti? No, uzdam se u Gospin zagovor i vjerujem da će me pratiti i štititi, kao što je to činila na svim mojim hodočašćima. I da će se zagovarati da Bog usliša moje molitve", kazao je Slavko prilikom polaska na dugi put te dodao: "Molite i vi za mog brata Ivana. Neka mu Bog pomogne potpuno ozdraviti. Molite za naše branitelje da nađu mjesto, koje zaslužuju u društvu. Molite i za mene, da mi Bog da dovoljno snage da ispunim ovaj zavjet.
A oni koji ne mole ili ne znaju kako moliti pošaljite mi pozitivne misli. I to je molitva. Jer kako reče naš veliki Papa Ivan Pavao II.: ‘Moli kako bilo, samo moli. Moli bilo kako. Ja ću moliti za sve vas'", poslao je Slavko poruku.
Četvrto veliko hodočašće
Ovo je četvrto veliko hodočašće koje Slavko poduzima kao pješak-hodočasnik. Prije četiri godine prešao je hodočasnički put dug 1300 kilometara iz francuskog grada Besancona do Rima. Za toliko dug put na koji je krenuo dan nakon presude hrvatskim generalima u Haagu trebalo mu je 47 dana pješačenja. Četiri godine prije toga hodočastio je pješice od Luksemburga do Santiaga di Compostella u Španjolskoj, a 2009. opet pješice od Luksemburga do Međugorja. Svim tim hodočašćima prethodila je višemjesečna kondicijska priprema, a ovaj vitalni 67-godišnjak, koji se nakon iznimno uspješne poslovne karijere posvetio duhovnosti i vjeri, kaže da ga je na prvo hodočašće od Luksemburga do Santiago de Compostela ponukala knjiga koju mu je supruga poklonila davne 1987. godine.
"Bila je to knjiga koju je napisao jedan hodočasnik, Luksemburžanin, koji je propješačio od Luksemburga do Santiaga. Taj poslovni čovjek i nekadašnji direktor u Europskom parlamentu napustio je vrtlog dotadašnjeg života i u 53. godini uputio se u nepoznato.
Čim sam pročitao tu knjigu pobudila se u meni velika želja to isto učiniti. Sanjao sam zajedno sa suprugom o tom hodočašću 20 godina. Što je vrijeme više odmicalo, želja je postajala sve jača da bi se 2007. napokon ostvarila", prisjetio se Slavko dana kada je u 99 dana prešao put od 2393 kilometra.
63 dana do Međugorja
Drugo hodočašće bila je logična posljedica prvog. Osjećao je, kako kaže, snažan nagon da ide u Međugorje u koje je stigao nakon 63 dana pješačenja i 1728 prijeđenih kilometara.
"Bio je to put zahvale Gospi, a i put kroz vrijeme i prostor, jer sam se približavao svom kraju i djetinjstvu svakim korakom. Bilo je teških trenutaka, fizičkih i psihičkih, no neka velika sila me vukla dalje. Gospa, koja me pratila na svim hodočašćima, davala mi je tu snagu. Bez njezine pomoći nikad ne bih stigao na cilj", prisjeća se Slavko.
Posljednjem, trećem hodočašću motiv je bila presuda generalima u Haagu pa je odlučio to hodočašće prikazati kao malu žrtvu za njih. Put kroz švicarske planine bio je više nego naporan, a kroz Italiju je često bio slabo označen i još gore održan. Tako se Slavko morao provlačiti kroz bodljikavu šikaru četveronoške, koračati travom visokom oko jedan metar dok su zmije prelazile preko puta.
Pronalazak sebe
"Bilo je zaista teških trenutaka. Toliko teških da sam nekoliko puta pomislio na odustajanje. No ja sam Duvnjak, a poznato je da ta riječ ne postoji u našem rječniku", govori nam ovaj svjetski putnik koji se potpuno posvetio vjeri.
"U stalnoj trci da postanem što bolji i uspješniji, vjeru sam bio potpuno zapostavio. Nisam više znao tko sam i što sam to postao. Postao sam uspješan menadžer u američkoj tvrtki, no izgubio sam sebe i Boga na tom putu. Dok sam za vrijeme prvog hodočašća tumarao nepreglednim belgijskim šumama, imao sam vremena razmišljati o svemu pa i o svom životu. I Gospa se smilovala, zagovarala se za mene kod Boga pa sam našao i sebe i Njega. Bila je to kulminacija svih hodočašća. Sve patnje su
se isplatile. Treba tako nešto doživjeti, pa shvatiti da je Bog stalno prisutan u tebi", poručio je Slavko.
Dnevni list
Vezani članci