Škija opet na cijeni: Žena mi mota, a ja pušim

- Računica je jednostavna - objašnjava mi susjed Luka koji već pet mjeseci mota i puši hercegovačku škiju. - Ja popušim dnevno dvije kutije što košta pet maraka. Mjesečno je to 150 maraka, a godišnje 1800 maraka. A škija me mjesečno košta 30 maraka, dakle pet puta jeftinije.

To znači da godišnje uštedim gudina i drva za zimu. Još od turskog vremena Hercegovina je preživljavala od duhana, a već mitski sukobi duhandžija s vilancima (financi), milicijom i raznim vrstama poreznika opisivani su ne samo usmenim pričama, nego u filmovima, romanima, novinskim tekstovima... Još u moje vrijeme Hercegovci su sinovima (ali i kćerima) na studije u Zagrebu ili Sarajevu umjesto novaca slali duhan. Koji bi oni preprodavali.

U mnoštvu dovitljivih duhandžija, koje su sve države (nepravedno) nazivale švercerima, posebno se ističe Lijan koji je prvi skinuo ranac s leđa, a duhan za preprodaju vozio u autu. Raspadom komunizma globalna ekonomija je uništila duhansku proizvodnju u Hercegovini.

Umjesto škije, pušači su kupovali jeftine strane cigare, pa su duhaništa zarasla u korov. No, država zbog krize stalno povećava cijene cigareta, pa se pušači opet okreću pomalo zaboravljenoj škiji. Doduše, mlađi ne znaju smotati duhan u papirić, ali tu im može pomoći industrija. 

- Rodijak Markica mi posla iz Njemačke filtere s praznim papirićima u koje se stavlja duhan - kaže Luka. - Onda samo stisneš kutiju u kojoj mehanizam nabije duhan u već smotani papirić. Prosta stvar. Žena mi mota, a ja pušim. To staviš u kutiju marlbora i moreš glumit Amerikanca.

Osiromašeni hercegovački duhandžije tako bi u krizi mogli doći na svoje. Ovih dana mnogi su počeli s uređivanjem zapuštenih duhaništa u prisojnim vrtlićima i dočićima, gdje je duhan najkvalitetniji. A oživio je i reklamni slogan, star više od stotinu godina, koji glasi: Hercegovačku je škiju pušio i car Franjo Josip. Pušite i vi!

slobodna dalmacija