Priče iz Hercegovine: Nema znaka od nestanka

... i dobar komad Dalmacije, ovdašnji ljudi stuštili su se u novooslobođena područja, današnja BiH je na svom području brojila tek nešto više od dvadeset tisuća katolika i preostalo je tek nekoliko bogomolja i samostana po Bosni, u Hercegovini niti jedna, jedno izvješće od osmoga dana svibnja 1649. godine (Andrija Nikić, "Iseljavanje hercegovačkih katolika od 15. stoljeća") navodi kako je s ovog područja, dakle zapadno od Neretve i čitlučkog i rašnjanskog kraja te Goranaca, u okolicu Zadvarja, Cetinsku krajinu i Vrgorac pristiglo čak pet tisuća ljudi. Odluka sultana Ahmeda Drugog po kojoj je Pećka patrijaršija imala dopuštenje oporezivati katolike po Bosni srebrenoj, ubrzala je ovaj proces, katolici su patrijarhu Simeonu morali plaćati za svako vjenčanje ili bilo kakav drugi obred, a dokumenti - poglavito franjevačke pribilješke i izvješća - bilježe povezanost ovih seoba sa fratrima u Živogošću te napose fra Tomu Kneževića (Knezovića) iz Rasna.

Zabilješke providura

Dolfin, tadašnji mletački providur, i sam će objaviti da "su oni doveli do oko 2.000 ljudi u Potravlje, Satrić, Zasiok, Muć, Bitelić, Dabor i Grab", no, vjerojatno je u ovim silnim brojkama i stanovit broj ljudi iz Bosne, jer ispada da su samo kršćani u Hercegovini patili. Sigurno je da su se rijeke izbjeglica niz bosanske doline spuštale amo, odakle su lakše mogle uteći prema slobodi. Uostalom, nisu li baš fratri u Živogošću, slaveći svetu misu s tek pristiglim Bosancima, doživjeli onu čuvenu zgodu kada su na njihove molitve s oltara novopridošli reagirali: "Nije tako!", jer su oni naizust znali svaku molitvu iz Divkovićeva "nauka krstjanskoga", i to kako se molilo u Primorju, njima se nimalo svidjelo nije!

U zanimljivoj publikaciji A. Ujevića, "Imotska krajina", tiskanoj 1991. godine, dade se naći puno podataka vezanih uz ovo, na prvi pogled, sasvim obično selo. No, Rasno to nikada nije bilo i kao da je njegov položaj, njegovi ljudi, ili nešto sasvim treće, eto vazda ovdje privlačilo velike događaje ili su veliki događaji iz daljina ovdje ostvarivali utjecaj i ostavljali posljedice. Tako i požarevački mir, koji su Austrija, Venecija i Turska sklopile u tom gradu 1718. godine, nakon kojega se brojni hercegovački kršćanski puk (opet) seli u Dalmaciju i za "prvu ruku" u obližnju Imotsku krajinu, koja je i danas kao i sva Dalmatinska zagora i sve pokrajine u posavkoj i u velikom dijelu panonske ravni, genetski obojena ljudima odavde.

Generalni providur Mocenigo tada će pribilježiti o tom prebjegu: "Matiša Alilović dovede u Imotsko polje 240 obitelji iz hercegovačkih sela. Mostarskog blata (Tada je Rasno još potpadalo pod župu koja se baš tako zvala, op. D. M), Goranaca i Broćna (Brotnjo, šire područje Čitluka, op. D. M), nad kojima on bijaše glavar, kako ga je hercegovački paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegovoj župi ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svu čeljad prejasnoj Republici (Veneciji, nap. D. M). Ja sam ga vrlo rado prihvatio, obdario i naredio da se ovi novi doseljenici nasele u Imotsko polje. Dao sam im imanja, pa će tamošnja granica biti bolje čuvana", zabilježit će mletački providur njemu prirodnu, a zapravo žalosnu činjenicu da su ti ljudi išli braniti jednu republiku od carstva iz kojega su upravo bili prognani.

Kad sirotinji oduzmeš kuću i imanje, lako joj je uvaliti pušku u ruke. To mi je nešto i odnedavna znano. No, kako je Turska carevina malaksavala, i kako su vijesti o sve manjoj napetosti i i nezaustavljivom utihnuću višestoljetne oholosti i gizdavosti osmanskih vlasti više pristizale, jer se sve, ama baš sve znalo što se događa s obje strane granice, sve više Hercegovaca pa i Rašnjana proživjet će dobar dio tog posljednjeg stoljeća pod Turcima, vazda spremni na bijeg, ali se veliki bjegovi više nisu bilježili.

Nekako u to vrijeme, jedan zavidan broj turskih uglednika, begova i aga, ovdašnjih korijena, držao je da bi se zarad trgovine i drugih pogodnosti bilo uputno trajno naseliti baš blizu ove zapadne granice, ali kršćani su već bili pripravni na konkretno negodovanje i, štogod da učine, znali su put do slobode, preko suhih brda, a nije im se nikako sviđala nakana begova da utvrde vlast nad selom Rasnom: pa valjda na to vrijeme podsjeća i jedan lokalitet u Rasnu, Asanova jama, pa o tom zbori Ujević a prenose Dugandžić i Sopta: "Između sadašnjih Kvesića i Ćorlukinih kuća, pokušao je Turčin Asan (Hasan) sagraditi kuću, iz koje bi upravljao selom i ubirao porez. Čak je bio pripravio materijal za gradnju (klak, kamen). No, jedne noći skupiše se Rašnjani te ‘pribiše' Asana, odvedoše ga na konak u Radića dile, odakle se nikad nije vratija".

Jama u koju je bačen i danas se po njemu zove, a ima bit da su neki Rašnjani, dok je trajala ona trauma sa crnim brašnom i sotonom u vodenici, pomislili da im se to Asanova duša sveti, jer beg je beg i kad je mrtav i sigurno iz džehenema na njih takvu kletvu šalje!

O ovim selidbama pisao je i znameniti fra Dominik Mandić, i njegova knjiga "Chroati Catholici Bosnae et Hercegovinae" tiskana je u Chicagu i Rimu, 1962. Ono što tu knjigu izdvaja od svih ostalih, jeste popis svih obitelji BiH, po rasporedu kojega je svojedobno bio napravio i "razvrstao po selima biskup fra Pavao Dragičević, 1768. godine i Marijan Bogdanović". Ovi biskupi se spominju po svim zapisima iz tog mutnog vremena i nevjerojatna je bila njihova hrabrost da u takvim vremenima lunjaju po BiH, uglavnom kriomice, stalno bilježeći sve o stanju u tamnom vilajetu. Njihov doprinos pojašnjenju prilika nemjerljiv je i žalosno je što ga se koristi u isključivo katoličkim krugovima, gotovo isključivo crkvenim. Tu povijest i znanost puno gube, ali komu to reći? Ne pada mi na pamet osmanskog dužnosnika i sjajnog putopisca, koji s našim krajevima nije imao nikakve osim usputne veze, ali koji ih je tako lijepo opisivao, Evliju Čelebiju čitateljski i srcem odbaciti, zato što je bio - Turčin. Ne, njegova knjiga je uvijek blizu moga pogleda.

Eto, dakle, o tim iseljavanjima dade se još puno, niti načeo tu priču nisam, no to je tema za debele knjige, ali nipošto neću propustiti ovako rijetku zgodu predočiti vam kako je jedna rašanjska baba, Matija Kvesić Božina (djevojački Bošković), rođena u ovom selu 1903. godine, samouka seoska pjesnikinja, kako navode Dugandžić i Sopta, opisala sudbine ovih ljudi, valjda i svoju, spretnim desetercima, upamćenim samo zato što ih je Kršni zavičaj objavio u broju 10, 1977. godine, i da nije, ništa za njom ostalo ne bi, jer sve drugo nestalo je u nebrizi vremena koje će ju zaboraviti.

Odseljenici babe Matije

Pjesmu je nazvala "Odseljenici" i može biti himna svakomu tko se u životu takvim osjetio, a da za ove krajeve i pokojnu babu nikada nije čuo!

"Misusovi i pomozi Bože/ Ja ću gledat da se slova slože./ Složite se, moja sitna slova,/ Pokažite šta imade nova!/ Na iljadu i devet stotina! Sedamdeset i treća godina./ Bože mili na daru ti fala/ Kud odseli Matišića ma'la (Mahala, nap. D. M)?!/ Sunce žarko nasrid neba stalo,/ U toju se žalos zagledalo./I kan bi živac proplakao,/ kad bi toju žalos ugledao./ Proplaka bi ko srca imade:/ Dvajes jedno odseli čeljade./ Pet šest cura, tako i momaka/ Što ji nema više u seljaka./ Sve odseli, malo i veliko,/ Kud ćeš sada, goro javoriko?/ Kud god ideš, ni'ko te ne znade,/ Svak te pita: čije si čeljade?/ Pa kad vidi da si nevesela,/ Još te pita: Iz kojeg si sela?/ U planini proplakala vila,/ Kad je žalost na rastanku bila./ Plače vila, po planini šeće,:/ Ta se čeljad više sastat neće./ Dva auta teretna su bila,/ Što su robu i cbiće ponila./ Sve auto za autom vije,./ Bože mili, strašne tragedije!/ Što odoše u autim pali,/ Što ostaše na ulici stali./ Teško jednim što odoše tamo,/ Teško drugim što ostaše amo./ U tuđinu odoše da stoje (žive, op. D. M),/A ognjište ostaviše svoje./ Ognjište će tuđe naložiti,/ a svoje će ovdje naložiti./ Ostaviše sve svoje imanje,/ U tuđinu odoše na stanje./ tako ne bi učinila baba:/ Kupit tamo, ‘amo osta džaba./ Ostaviše čatrnje i kuće,/ Pokraj kuća svoje zemlje (njive, op. D. M) vruće./ Pune kuće ostaše duvana,/ Zrila grožđa, samo nepobrana./ Ne triba vam rakija ni vino,/ Ajte tamo, gledat će te kino./ Samo tamo imat će te zgodu:/ Triba kupit i radensku vodu./ radenska je voda malo slana,/ U ‘nim (onim, op. D. M) bocam sve je spakovana./ Klete kuće ostadoše puste,/ Pokraj kuća one šume puste,/ Pusti' graba i još oni' kljena./ Nema ljudi niti kleti žena,/ Niti dice da oko nji' trče,/ samo ‘tice na prozorim cvrče./ Sve ti kažem, ništa neću kriti./ Vrime došlo, mora tako biti./ Ne čudim se, da su ljudi mladi,/ Već i stari, došli do otpadi./ Ovdje take kuće ostaviše (Baba je sigurno u izvorniku pisala ovdin umjesto ovdje, šes umjesto šest i sl., no tadašnji je lektor vjerojatno nastojao "poknjiževiti" babin jezik, što držim - štetom!; nap. D. M),/ U tuđini druge napraviše./ Misle tamo da će biti bolje,/ neće manjkat tuge i nevolje.../ Ne će ti se, čoviče, isplatit:/ Kad oboliš, unda ćeš se vratit./ Ali unda da ne bude kasno,/ kad moradneš doć u moje Rasno,/ Tute ste se malo privarili,/ Ni ovamo niste gladni bili./ Više vridi iz čatrnje voda/ vego pola Slavonskoga Broda./ Ne mogu ti više ni kazivat,/ Samo džabe suze šeć prolivat...".

Tako baba Matija sjeba iseljeničku strategiju finom ironijom i iskrenim jezikom. Franjevac i pjesnik o ovoj tebi svojedobno je zapisao: "Odseljavanje iz župe Rasno teče kao nepresušena rijeka. Teče već desetljećima, od izvora do uvira. No, unatoč svemu tome, nema znaka od nestanka. Štoviše, sve je očiglednije da će uvijek biti dostatan broj onih ‘hrabrih zatočenika' koji će znati i htjeti drugovati s ovim našim lijepim ali siromašnim kamenim zavičajem."

Dragan Marijanović/oslobođenje