OSVRT ŠIROKOBRIJEŠKOG STUDENTA: ‘Kamena ruža – trag jednog vremena’

Naime, ispod spomenika su pronađene kosti 95 osoba. To nisu bili partizani kao što se ranije tvrdilo, osim ako neki od njih nisu imali njemačke pločice ili ruke vezane žicom. To su bili pripadnici „neprijateljske vojske", većinom sinovi ovog kamena i krša, i poneki zaostali njemački vojnik.

Prije par dana u mom su gradu uklonili jedan spomenik. Trag jednog vremena, jednu kamenu ružu. Ostao sam ravnodušan kad su mi rekli tko je taj spomenik podigao, iako načelno ne odobravam rušenje spomenika. Pomislio sam u sebi: "I neka su ga, vrijeme je bilo". Čitajući komentare po internetu, nisam mogao ne primjetiti kako ima nemali broj ljudi koji to ne podržavaju, odnosno smatraju kako je ta kamena ruža trebala ostati.

Čudno je to. Jer, kad malo razmislim, taj spomenik su sami sebi podigli oni isti ljudi koji su ubili franjevce na Brijegu, isti oni koji su ubijali naše bližnje, oduzimali sve što su stigli, a onda narednih 45 godina zatvarali svakog neistomišljenika, svakog onog tko je držao oči otvorenima, svakog koji se usudio misliti svojom glavom. Za njih je zapadna Hercegovina bila ustaško gnijezdo i tu se nije smjelo ništa graditi niti razvijati. Samo je ogranak UDBA-e bio dobro razvijen, što potvrđuje i brzi napredak pojedinih lokalnih djelatnika koji su se za tili čas dočepali funkcija u Beogradu, što je tada bio san svakog partijca. Jedini cilj je bio što više narod raseliti kako bi nekada mogli doseliti koga oni žele. Na kraju krajeva, ni Njemačka ne čuva brižno spomenike iz doba Trećeg Reicha.

Zato je tako teško shvatiti zašto neki ljudi žele taj spomenik u svom gradu. Možda je u pitanju svijest o stvarima koje su se dogodile. Jer, ne treba čuditi ako današnja mladež nije svjesna događaja koji su se odvijali na ovim prostorima, kad su i njihovi preci sudjelovali u tome, pa im se nisu odveć hvalili. Samo su im rekli kako je svatko imao posao, kako se dobro živjelo, svi su imali sve. Osim što su neki bili jednakiji među jednakima pa su imali pravo reći tko ima pravo na život, a tko ne. Osim što su vozili auto na parni ili neparni dan, što nisu poznavali telefon, kupatilo nisu vidjeli ni na TV-u jer je TV bio luksuz, ali sve ostalo su imali. Zato je velika odgovornost na medijima, političarima, svećenicima, prosvjetnim i svim drugim društvenim djelatnicima da kažu, odnosno možda je bolje reći, da prokažu ta (ne)djela.

Ovaj osvrt na jedan bezvrijedni spomenik ne bih nikada napisao da se nije dogodilo nešto što ni u snu čovjek ne bi mogao očekivati. Naime, ispod spomenika su pronađene kosti 95 osoba. To nisu bili partizani kao što se ranije tvrdilo, osim ako neki od njih nisu imali njemačke pločice ili ruke vezane žicom. To su bili pripadnici „neprijateljske vojske", većinom sinovi ovog kamena i krša, i poneki zaostali njemački vojnik. Tu su desetljećima zakopani neki od naših bližnjih koji su ubijeni samo zato jer su predstavljali potencijalnu opasnost za taj nepravedni totalitarni režim. Bez suđenja. Čudan osjećaj gađenja obuzme čovjeka kada shvati koliko je puta prešao preko masovne grobnice u kojoj možda leži netko i od njegovih predaka. Možda je upravo tu ležao očev stric kojega nikada nisu našli. Njegovoj majci, koja mu je svaki dan donosila hranu, samo su jednog dana rekli da ne mora više dolaziti, jer on više nije u zatvoru. Možda ga je odnijela Neretva kao i mnoge druge, možda leži u jednoj od mnogih masovnih grobnica na našem području, a možda sam upravo preko njegove grobnice nerijetko pregazio.

To čovjeka jednostavno natjera na razmišljanje. Kakav um mora biti onaj koji osmisli tako nešto?! Koji dopusti gaženje tjelesnih ostataka ljudi koji su samo htjeli vidjeti svoju domovinu slobodnu. Usuđujem se reći kako velika većina njih nikome nije željela ništa nažao, samo su htjeli ostvariti jedan tisućljetni san. A nisu uspjeli, našli su se na pogrešnoj strani, ne svojom greškom.

Iako se ovo činilo u početku samo kao obračun lokalnih vlasti s jednim spomenikom, očigledno su znali što rade, jer nisam sklon vjerovati u slučajno otkriće masovne grobnice kad znam koliko već dugo fra Miljenko Stojić sa svojim povjerenstvom skuplja informacije o nestalima s našeg područja.

Stoga mi ne preostaje ništa drugo nego čestitati svima koji su pridonijeli ovome događaju. Jer, znali su kako će ih oni koji žele da zemlja sačuva njihova nedjela i ona njihovih predaka, kao i oni koji još uvijek nažalost nemaju razvijenu svijest o stvarima koje su se dogodile, bezobzirno napadati. Ali, ipak su se usudili. Zato, kapa dolje.

Stipan Zovko | Dnevno.ba