SESTRE JOVOVIĆ Kada slabosti postanu snaga

Kako izgleda kada trčanje postane način života, svakodnevnica, hrana za tijelo, a odmor i lijek za dušu, najbolje znaju sestre Nada i Jelena Jovović iz Gacka. Izabrati trčanje kao put do utopije i do duševnog mira, a ne natjecanje i borbu za medalju najbolje opisuje njihovu ljubav. Počelo je kao rekreacija, a izraslo je u pravu strast i emociju.

"Trčanje se kod nas 'dogodilo' slučajno, stihijski, neplanirano. Na početku se javilo kao pokušaj balansiranja i pravilnog kanalisanja stresa i akumulirane negativne energije, a ubrzo postalo čisto zadovoljstvo, nesputana radost i još jedan od stepenika ka kompletnijem razvoju ličnosti. Trčanje nije samo izolirana fizička disciplina. 

To je polje na kojem se trebamo sebi dokazati. Stalno pomjeranje granica, testiranje mentalne i fizičke snage, provjera kapaciteta, srca, glave, od čega smo sazdani, je li to Hercegovački kamen ili rasipajući pijesak. Trčanje nas oslobađa, a istovremeno i jača odgovornost i izdrživljost", kaže za Hercegovina.info, jedna polovina ovog dvojca, Jelena.

Koliko je bitno biti rasterećen pri ulasku u 'patike za trčanje' i koliko je svaki novi metar, svaki novi kilometar put ka sve većem i iskrenijem opuštanju uma i jačanju tijela, sestre Jovović u glas kažu da su mozak i tijelo povezani i da zajedno, svakim novim korakom, žele postići katarzu, očistiti se i dohvatiti savršenstvo.

"Pokretačka snaga je naš um. Za tako nešto, kao što je trčanje na duže staze, on mora biti čist. U stvari, trčanjem se čisti um, duša obogaćuje, a tijelo osnažuje. Trčanjem vodimo brigu o sebi. Naše tijelo je umni mehanizam. Mozak daje signal nogama da se pokreću, trče. Taj zadati signal traje sekundno, minutno, sve preko toga je naša sposobnost povezanosti uma i tijela. Zato, trčanje je spona fizičke i mentalne spremnosti. Neraskidiva spona, jer se tijekom trčanja jača mentalna snaga".

Sestre Jovović se u potpunosti slažu da treba napraviti paralelu između trčanja na duge i kraće staze. Za duge staze je potrebna snaga uma, kako kažu, i volja za pomjeranjem vlastitih limita, dok je za kraće staze neophodna fizička spremnost. One same biraju izdržljivost ispred eksplozivnosti, snagu volje ispred snage mišića.

"Na kraćim stazama je uočljiva i presudna fizička spremnost. Dok u dugim stazama prednost zauzima mentalna spremnost. Prevazilaženje vlastitih granica, to je najveća draž koju trčanje budi i razvija u meni. Svaka utrka nosi sa sobom određenu dozu težine i ozbiljnosti pristupa. Tijekom trčanja na duže staze, mi trkači, prolazimo kroz 'krizne' kilometre, kada pomislimo da ne možemo, nešto nam u tom trenutku ne odgovara, nisu svi uvjeti potaman i sl.

Tada se u glavi lomi. Imamo dva izbora, odustati ili nastaviti. Prelomiti, savladati tu prepreku, naći način u tom momentu. To je taj momenat kada rastemo, jačamo. Rastemo jer smo savladali sebe, pomjerili granicu, mentalno ojačali", jasna je Nada.

Ove dvije Gačanke, Hercegovke i po srčanosti i po svojim hobijima, sve češće zamjenjuju ravne i asfaltirane ceste, brdskim i planinskim pejzažima. Bježanje od monotonije i istraživanje hercegovačkog krša, izazov je za svakoga. Za njih dvije, to je viši cilj, izvor duševnog i tjelesnog zadovoljsta, oslobađanje od negativne energije.

"S obzirom na to da se bavimo i planinarenjem, sve su nam draži ti predjeli, pa je moguće da asfalt zamijenimo brdskim terenima i trail utrkama. Pored trčanja, priroda i planina su neiscrpan izvor inspiracije. Volimo da slobodno vrijeme kvalitetno provedemo u prirodi, na planini. Planina oslobađa, ali i obavezuje. Svaki uspon nosi sa sobom etapu adrenalina, opreznosti, umora, lakoće, ali i straha, odgovornosti. 

Planina ljude 'čisti' od sujete, agresije, oholosti. Ona nas opominje i ukazuje na svoju veličanstvenost i na neki način ukazuje na našu prolaznost i šta je suština života. Svakim novim boravakom na planini ona nas više vezuje sebi i 'tjera' da jedva čekamo novi uspon i ponovni dolazak. U budućnosti planina je sigurno naš izbor, a i svi adrenalinski sportovi koji su njen sastavni dio", priča nam Jelena.

One, kao i svi imaju svoje loše dane  i vole ih 'gristi' skupa, u duetu, sestrinski. Nadopunjuju se i kao jing i jang, funkcioniraju fantastično. Pravi su primjer upornosti i onih najiskrenijih obiteljskih odnosa.

"Loše dane lomimo, tjeramo od sebe i učimo od njih. Učimo kako preskočiti prepreku, kako usmjeriti mozak da nadjača 'trenutnu' neposlušnost tijela, iako tada trenutak izgleda kao vječnost. Neke krize se prevazilaze u hodu, dok je za neke potrebno vrijeme. Bitno je slušati tijelo i pratiti signale koje nam šalje. Granice postavljamo sami sebi i uvijek imamo dva puta, način ili izgovor. 

Na nama je da vidimo koji put biramo", počinje Jelena, da bi se Nada nadovezala: "Naiđu dani kada nas sve dnevne aktivnosti iscrpe i osjetimo umor za planiranu fizičku aktivnost predviđenu za taj dan. U tim momentima, jedna drugu pokrenemo i potaknemo. Tada je osjećaj nakon odrađene aktivnosti u još većem intezitetu. Međutim, trebamo znati slušati svoje tijelo. Sasvim u redu je nekad i preskočiti planiranu fizičku aktivnost".

Jelena i Nada, svaki dan od 7 do 15 sati, rade najhumaniji posao na svijetu. Rade sa djecom sa poteškoćama u razvoju i sa predškolskom djecom. Svu svoju snagu i energiju ulažu u što kvalitetniji i produktivniji radni dan, da bi im priroda tu energiju vratila. Trude se da svojim primjerom podignu svijest, prije svega o zdravlju, a zatim i o ljepoti koja nas okružuje, a koje vrlo često nismo ni svjesni.