Nevjerojatna životna priča slijepe pjesnikinje iz Rame
Anica Grubeša-Nikolić rođena je prije 64. godine u Uzdolu kao sasvim obično i normalno dijete tipične tadašnje ramske obitelji s puno djece. Težak seoski život nije ju poštedio rada na njivi i u šumi gdje se i ozlijedila i nesretno postupno izgubila vid sa 17 godina. Da je ostala u Rami, tko zna kako bi njen život izgledao, a za svoj životni put u kojem je uspješno završila školovanje za fizioterapeuta i radila u Institutu za fizijatriju na Ilidži, udala se i rodila dvoje djece (sada ima i troje unučadi, četvrto na putu), najviše zahvaljuje svećeniku Josipu Kaliću koji je sve učinio da je što bolje uputi u njen novi život sa invaliditetom.
Anica piše o prirodi, pticama, cvijeću, djeci, unukama, o svom rodnom kraju kakvoga ga pamti. „Pisanje mi je bilo način da prihvatim svoj novi život, svoju novu stazu, zato sam i dala ime svojoj knjizi „Stazom kroz maglu"-kaže nam pjesnikinja, koja je uz ovu izdala još jednu zbirku pjesama „Gnijezda ispod majskih zvijezda". Obje zbirke su priznate kao školska lektira i objavljene su i na jeziku slijepih.
Ova nagrađivana pjesnikinja zasada ne planira izdavanje novih knjiga, jer je to, kako kaže skupo, no ima puno pripremljenog materijala, preko petsto uređenih pjesama. „Moje su pjesme čisto moja biografija, svaku pjesmu znam kad sam je napisala, povodom čega, jednostavno sam se žalila papiru"- kaže nam Anica i dodaje : „pitaju mene sada, pa pišete li, sve manje i manje, jer prestaje potreba da se žalim papiru. Hvala Bogu ostvarila sam mnogo."
Onima koji se žele baviti pjesništvom slikovito poručuje: „Prvo da imaju mnogo ljubavi, drugo da nauče napamet najmanje sto pjesama, nije važno čijih, jer pisanje pjesama je isto kao građa za kuću, ako nemate cigle, nemate ni kuće, tako isto, ako nemate riječi, nemate pjesmu".
Nadamo se da će nakon ove priče Anica Grubeša-Nikolić postati šire poznata i u ramskoj javnosti, a svi koji žele pročitati njene pjesme mogu to učiniti i u našoj Gradskoj knjižnici Prozor.
Tekst: Ana Kudić/rama-prozor.info
Najdraža pjesma Anice Grubeša-Nikolić
PRVA LJUBAV
O mili Bože, je li to grehota,
što žalim za onim koga više nema;
što prvi je moje probudio snove,
uzburkao mladost, oživio radost;
i koji se nikad oženio nije.
On ode tamo, gdje se jednom ide,
gdje se samo duše u ljepoti vide;
ostavio mene, da odsanjam snove,
da se nekim drugim oživim ljepote,
jer on nije htio, ili nije smio,
a nije znao, kako mi je žao,
nit će kada znati da zbog njega patim.
Zavoljeh drugog, tek kada on zaspa,
pisala sam rime u njegovo ime;
i danas, ponekad, ja za njega dišem,
imena mu dragog, prvo slovo pišem.
I on meni, katkad, u snove navrati,
pričamo ko nekad, i oči mu gledam,
te oči zelene, rođene za mene.
Nipošto na svijetu svoje snove ne dam,
jer prva ljubav nikad ne prestaje,
ostavlja traga kao bol u srcu,
ko suza u oku i bore na licu;
prva je ljubav, uspomena trajna.
Vezani članci