Priče iz Hercegovine: Vituša i povijest iščezlog života

Zasada je ovaj, koji se propinje prema Vituši zapadno od HE Salakovac, najgori i najriskantniji. Vituša je napušteno selo, dijelom zbog očite surovosti života ovdje, koju su ljudi svakako htjeli napustiti i uglavnom su to učinili sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali i ranije, kada je ukinuta stara pruga i kada na njoj više nije bilo posla za njih. Nastankom vještačkog jezera, ni u plodnom polju uz Neretvu nisu više mogli raditi i bio je to kraj obitovanja ljudi na ovom kamenitom prostoru što se proteže do kamene litice Velika Gradina na zapadu, visoke osam stotina i dva metra, oštrog brda Oštrulje na sjeveru i Trištenice s kojom se zatvara izniman oronimički trokut brda ispod kojih su se, na malenim zaravnima otetim od brda i gustih grabovih šuma, razmjestile rijetke kuće od kamena, danas uglavnom ruševne i puste, a tek ponegdje, netko tko se ne miri s umiranjem djetinjstva provedenog ovdje, ne da da se sve zatre, pa u prohodna vremena dolazi i provodi tu slobodno vrijeme.

Carstvo ljepote

Mala Gradina je pak dio brdskog masiva koji se obara sve do jezera ili, što je gora varijanta: kojim se mučno uspinje do ovog avetinjskog mjestašca koje kao da je po nekoj zapovijedi napušteno, kao da je sve njegovo što je bilo živo, naprosto uteklo. Do Velike Gradine ima kakav-takav prilaz sa zapadne strane, iz Ćordine Kule, iz srca Raške Gore, i na njezinim padinama s te strane značajni su ostaci kulture Ilira, no, kako lokalitet nikada nije znanstveno ispitan, ''ispitali'' su ga pustolovi s detektorima i još proljetos čuh priče kako su otamo odnijeli brojne novčiće i druge artefakte koje su Iliri, a ovdje su dominirali Delmati, tu za sobom ostavili. Put se u Vituši odvaja prema uzvisini s jedne, a produžava uz jezero i novu prugu, s druge strane, gdje će ga već posve nestati. Ionako je to bio put nastao poslije dizanja uskih tračnica, a one su, uglavnom, nestale pod vodom. Poneka kućica nalazi se uz samu prugu, koja će uskoro proći podno sela Jedrinje ili Zaružje, i tek ponekad netko će se provući tud, prema Drežnici, ili iz pustolovnih ili iz prisjećajnih razloga, ali svakako je ovaj divlji kraj pravo carstvo ljepote, simfonija kamena, vode, neba niskih šuma obrijanih vjetrom, prepun mirisnoga bilja; područje je to mukotrpne gradnje pruge, brojnih usjeka i tunela kroz tvrdi kamen živac, a samo nekoliko stotina metara s druge strane, preko jezera magistralni je put M 17, jedan sasvim drugi, živi i prohodni svijet koji svojim ritmom nema ama baš nikakve veze s ovom stranom na kojoj caruju šutnja, huk vjetra, pjev ptica i tek poneki bučni prolazak vlaka.
Kad se prođe nekoliko opakih krivina, gdjegod zalivenih betonom jer se inače ne bi moglo ni proći, onda ostaje apsolutna tišina. Sa svake krivine pružaju se uzbuđujući pogledi na nizinu, na branu i bajkovite predjele južno od nje, te duge tjesnace napunjene vodom sjeverno. Izgleda kao da to zelenomodro jezero, nabreklo i čisto, naprosto ''doji'' čari okolnih planina, njihove nijanse i svježinu, mirise i boje, zrcali vrhove u vrijeme bez vjetra, te je zato kao nabreklo i, zapravo, kao da je oduvijek bilo tu.

Svakim metrom penjanja uvećava se ram za jedinstven akvarel u mojim očima. No, u davna vremena, baš se nekud odavde, a možda baš sa Velike Gradine, nadgledao put kojim se tada provlačilo s juga na sjeverozapad, nadgledali su ga Iliri, strahujući od rimskih novačenja, a poslije su se ovi putni pravci koji su se lijepili uz Neretvu zapustili i zaboravili, Rimljani su izgradili nove ceste, Osmanlije okrenule put uz samo korito Neretve sve dok ga ima, pa preko Ivana u Saraj(evo), nisu se baš pretrgli izgradnjom komunikacija, ali je zato Austro-Ugarska carevina ovaj prostor komunikacijski posve uredila, povezala sa krajnjim jugom i srcem Europe, što prugom, što cestom, a socijalistička Jugoslavija napravit će novu prugu, nove cestovne prolaze, iskoristivši i veliki dio zaostalih iza Bečlija. Baš taj period bio je onaj koji je u Vitušu, Gornju i Donju, dovukao ljude željne posla. I starost groblja, i katoličkog i pravoslavnog, upućuje na to da je najviše ljudi ovdje živjelo i umiralo na prijelazu između devetnaestog i dvadesetog stoljeća, kada se živjelo na pruzi i od nje, kopalo se u rudniku i bavilo se zemljoradnjom u nizini.

Potopljene kuće

Život je pulsirao sve do pred ovaj rat, kada je i posljednji stanovnik ove mitske Vituše potražio sreću negdje drugdje. Bio je to Franjo Ćubela, koji se za vrijeme prošloga rata povukao u dubinu Raške gore, u selo Vukovine, tamo sam ljetos našao njegovu kućicu i ona strašila za medvjede pred njom, eh, što je svijet mali... A, zna se i prvi stanovnik Vituše: Bio je to neki Jozo Kukić, s konca devetnaestog stoljeća. Dragan Vidović redovito mi se javlja s informacijama o povijesti ovih krajeva, sve je on to istraživao, nogom prošao, te svoje nalaze i svjedočenja i iskaze ljudi vrijedno bilježio (u njegove bilješke ne sumnjam, čovjek je policijski inspektor!) i publicirao u raznim formama. Bilo da je posrijedi obični župski list, monografija ili pak kakav zainteresiran časopis, a ima jedan takav u Bijelom Polju, Bjelopoljska zora (ovaj prostor svjetovno pripada mjesnoj zajednici Raška Gora, a crkveno župi Bijelo Polje, koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvi put u povijesti prešla na desnu obalu Neretve ovdje, op. D. M.) i čudo je jedno koliko se zanimljivih informacija, prave povijesne građe zapravo, može naći u tim lokalnim glasilima, koja izlaze jednom godišnje ili tako nekako: ''(...)Do prolaska pruge kroz Vitušku valu mještani iz nekoliko zaselaka Raške Gore dogonili bi stoku obično u zimskom razdoblju. U to vrijeme u Stanovima (obližnji, danas posve beznačajan toponim, op. D. M.) su čobani imali zajedničku kućicu za prenoćište.

Nakon trasiranja željezničke pruge kojom prolazi ćiro, ljudi se počinju zapošljavati i tako uz nju živjeti. Vituša se masovnije naseljava, grade se kuće u kojima će stanovati cijele radničke obitelji. Bila su to prva uposlenja na državnom poslu. Dotadašnji nomadski život (a takav je trajao još od ilirskih vremena, to je sigurno, op. D. M.) se zamjenjuje industrijskim načinom života. Vituša je tijekom 20. stoljeća u dva navrata iseljavana. Prvo veće iseljavanje donosi ukidanje ćirine pruge (1966.), a drugo izgradnjom brane Salakovac i istoimenog vještačkog jezera 1982. Akumulacijsko jezero Salakovac potapa desetak obiteljskih kuća u zaseoku Luke u Gornjoj Vituši, i ovom prilikom navodimo imena njihovih domaćina: Anđa Ćubela, Ante Marić, Berta Kukić, Blaž Aničić Lejić, Karlo Kukić, Karlo Pandža Bilonjić, Kruno Kukić, Mića Zurovac, Savo Janjić i Slavko Kukić Copo. Potopljena je i ćirina željeznička postaja u kojoj su stan imali Đorđe Đoko Janjić i Mića Zurovac. Ispod brane HE Salakovac u Donjoj Vituši, također je na iseljavanje primorano pet obitelji Janjić: Dušana Janjića, Save Janjića, Pere Janjića, Gojka Janjića i Čede Janjića. Preostali dio mještana Donje i Gornje Vituše ostaje u svojim kućama sve do početka devedesetih godina kada zbog rata napušta svoja ognjišta.(...) samo se jedan Janjić vratio u postojbinu Janjića nakon ovoga rata, Simo Sića Janjić, kojega sam nekoliko puta tražio, ali taj je vazda negdje ''za kravom''. Vidović navodi da su u Gornjoj Vituši živjele obitelji Aničića, Ćubela, Pandža, Janjića, puno je domaćina istih prezimena bilo, a sva ta prezimena karakteristična su za širi kraj. U tom dijelu živjeli su većinski Hrvati, dok su to u Donjoj Vituši bili Srbi...

Uživanje u prirodi

Sad su svi manjinski, pomislih dok se nekako dočepah prve zaravni na kojoj mogu okrenuti auto i vratiti se dok je dana, nikoga sreo nisam osim Tadiju Lovrića, koji bere grmove kadulje, iz dosade, pješak je i ne žuri mu se, uživa u prirodi, od njega ću doznati da se nalazim na Runjavoj kosi, na kojoj su očuvani bunar i čatrnja, a kuća urušena. Netko je ložio vatru, lovac možebiti, zaboravio termosicu, neka mu je, neka ga čeka do proljeća, nitko mu je neće dirati, niti tko ima. A ja ću još malo pročačkati povijest ovoga mjesta iz kojega je iščezao život, jer svašta tu ima...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje