Priče iz Hercegovine: Teuta je u Borku zaspala
Prizori za vječnost
Kao da sam ugledao golemu umjetničku sliku starog majstora koji je u njoj posložio prizore za vječnost: njive što se terasasto uzdižu do vrela, kao minijaturni Machu Pichu, mlinice duž vodenog kanala što ga se već možda i tisućama godina odvaja s vrela, da bi zemlju natapao i mlinske žrvnje i kamenove pokretao. Slikar je sliku mogao naslikati i nekada davno, dok su mlinice bile žive i dok je tu bilo ljudi, konja i magaraca koji su se natovareni brašnom, teško uspinjali uskim stazama, a mlinice se prostirale cijela dva kilometra niz kanjon vode Lištice, a ove ovdje ostadoše zapamćene kao Lončareve mlinice. Zapravo, ima tu i drugih prezimena, ali Lončari su imali najviše kamenova, imali su prosto za zanoćiti, jer i ljudi konji znali su doći izdaleka, a i moralo se pričekati da posao bude gotov.
Oivičeno brdima što se okomito uzdižu nad tim poljem, i sa ostacima srednjovjekovnoga grada, koji se najvjerojatnije zvao Kruševac, a narod ga zove onako kako zove i sva druga slična mjesta, koja su nekada imala sjajnu povijest, a sad su uglavnom hrpe kamenja - Gradina, ovi prizori, teško dostupni i, izuzimajući većinu njiva što se uredno obrađuju, potpuno zarasli i zapušteni, ujedno su i jedna od najljepših slika Hercegovine koju sam ikada vidio. Moje društvo razveselila je činjenica da su lokalni ljubitelji prirode odnedavna počeli uređivati prostor oko samoga vrela, pa je doista ugodno sjesti pod stare orahe, na dobro napravljene klupe, stolovi doduše jesu betonski, što pomalo odudara od ambijenta, ali onaj tko ih je postavio, vjerojatno je računao na njihovu trajnu upotrebu.
Kako god, nije moguće ni zamisliti bolju nagradu za tako iscrpljujuća bespuća kojima smo prošli, gladni i žedni, čak i s traumom bliskog susreta sa riđovkom: sve je nestalo u času kada me friškim dahom pomilovalo to čudesno vrelo što kulja iz žive stijene, i sobom donosi taj dah, kao da planina s vodom šalje dah svoje duše. Ovo vrelo nikada ne presušuje, baš nikada, i ističe u stalnom i istom ritmu, temperatura vode tu je uvijek devet stupnjeva, a Lištica, kad sakupi sve vode, ima negdje oko jedanaest. Što će reći da s tom vodom vruć i zagrijan čovjek mora biti oprezan. Uz prve klobuke, vidim kako se na dnu zrcale kovanice. E, idem potražiti po torbi neki novčić i bacit ga uime zahvale za ovu privilegiju susreta s Borkom, no moj pogled nagrizao je znoj, te sam tek poslije shvatio da to iz vode bljeskaju pivski čepovi!
Fra Vendelin mi prepričava ushit pokojnog akademika Supeka, kada ga je netko doveo tu. Kad s javio telefonom u Zagreb, od svih planiranih opisnih rečenica, izgovorio je tek jednu: Naprosto vam nemrem ispripovedat kak je tu lepo!
Bajkovito mjesto
Ima tu još vrela, jedno nisam zatekao, sad je sušno, a narod ga zove Manito vrilo, jer kad izbije, onda pomahnita i ruši sve što mu s nađe na putu, a s ljeta opet utihne, kao da ga nikad nije ni bilo. Zanimljivo je i vrelo, nedaleko odavde, ali nepristupačno; ono također izbija iz stijene ali ne ovoliko izdašno kao Borak, pa teče posve suprotno svim drugim tokovima i toku Lištice - ono ide prema sjeveru. Kratko, možda do stotinu metara. To vrelo je vrlo bučno. I ako bučno se obrušava u slapu do desetak metara visine, izravno u kameniti usjek, prethodno pokupivši još nekoliko manjih vodotoka, i, smatra se da baš to mjesto, gdje se u visokom slapu ta voda obara, nastaje hidronim Lištica. Neki je lokalni speleolog, na žalost mu ne doznah ime, vidio taj fenomen, provukao se svuda kuda voda prolazi, sve te podzemne hodnike koji izbijaju ispod Lončarevih mlinica, rekao je da to i nije bilo tako teško te da bi se tuda inače mogao urediti pristojan prolaz za nešto odvažnije ljude, samo treba napraviti nekoliko vještačkih pomagala za prelaženje prepreka. Uopće, da je ova dva ili nešto više kilometara do izlaska Lištice u izletištu Borak, dokud je od grada uređena staza, urediti i ovu odavde, bila bi to moda najuzbudljivija šetnica nadaleko. Uza sve što se da vidjeti, dio šetnice išao bi odavde starim rimskim i srednjovjekovnim putovima, samo treba dosta vrijednih ruku da se sve to raščisti, prosiječe, sve dok se ne ukažu uski prolazi i prastare podzide.
Ovdje mi je fra Vendelin odgonetnuo još jednu zagonetku: zašto se ovo bajkovito mjesto baš tako zove, a borova i crnogorice nema nigdje, tek je nešto borova i jela ondje gdje sa sakupila sva voda. Reći će mi da to ime nema veze sa borovima, da su crnogoricu ovdje donijeli franjevci tek u devetnaestom stoljeću, a da riječi borak potječe još od ilirskoga vremena. Borak izvire ispod brda Mosora - a istoimenih brda i planina ima posvuda gdje su živjeli Iliri i Slaveni, od Ukrajine pa sve do ovoga ovdje i onoga kod Splita ili kod Travnika, a zapravo je složenica od ilirskih riječi mol - brdo i sor - izvor. Brdo - izvor, dakle... Tako etimolozi utvrdiše. Zapravo je činjenica na ovima i puno drugih riječi čija značenja u biti ni ne znamo, da se slavenska mitologija stopila sa ilirskom, pa Radoslav Katičić, u nakladi Matice hrvatske Zagreb, u knjizi Zeleni lug (2010.) pojašnjava: "U praslavenskom rječniku 'bor' znači povišeno i suho zemljište, a 'orkyta' nije samo vrbino grmlje što raste uz vodu, nego je i mokro nisko zemljište na kojem takvo grmlje osobito dobro uspijeva. (ovdje je sve zaraslo, op. D. M.) Po tome je to naziv za Velesovu sferu na zemljištu. Oboje je u toj formi obrednoga pjesništva ne samo vrlo izrazito povezano, nego i oprjeka među obojim dokinuta (...) da ne duljim sa citiranjem znanosti, ovdje utvrđujem dvije stvari: i Mosor i Borak su ovdje, zar ovo polje nije uzdignuto? I koliko uopće pojmova koje koristimo, koji označuju mjesta, planine, rijeke i sl., - uopće znamo da su ilirski i slavenski.
Ako je Perun - planina nad Varešom - bio vrhovni staroslavenski bog, nije li onda ovdje spomenuti Veles - a božanstvo je po srijedi - i ovaj naš Velež, što se uzdiže nad pola Hercegovine? I jesu li to isto i Veles u Makedoniji, Velenje u Sloveniji, itd, itd? Ova Gostuša, šćućurena napuštenim kućama u srcu suhih gora nad nama, zapravo srednjovjekovna riječ koja zbori o 'gostu', statusu među krstjanima u srednjovjekovnoj Bosni, i, nije li to i Vo - gošća, Oti - gošće, Živo - gošće... Zašto je baš ovdje, evo možda tu gdje sjedimo sada, nastala legenda o Teuti, ilirskoj kraljici? Zašto baš ovdje legenda zbori o tome da je tu, poražena i ponižena zarad Demetrove izdaje - bio je vojni zapovjednik i kreten - i rimske pobjede, odlučila skončati, i prokleti ovo mjesto?
Stara kletva
Kletvom koja je nastala tri stoljeća prije Krista a predaja ju do danas čuva: Neka svaka vojska koja ovdje dođe bude prokleta! Zašto Osmanlije ovdje nikada nisu držali vojnu posadu, a zatekli su srednjovjekovni grad sa cisternom za vodu usred njega, i vodu i polje ispod i oko njega, nego su napravili drugi objekt, stražarnicu puno niže i nizvodnije? Jesu li znali za kletvu? I nikada nijedna vojska tu nije boravila, uopće nema podataka o tome da jest. Zašto je ovdje takav zrak, ambijent uopće, zašto je sve ovo tako nedostupno, posebno i čarobno? Ovo ćemo lijepo i detaljno pregledati, svašta tu ima, zaboravljenih mlinica, mostova i cijelih gradova...
Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje
Vezani članci