Priče iz Hercegovine: Tajna loze Čerkeza
Koliko je samo ovakvih bezvodnih sela, ovisnih o kiši sakupljenoj u čatrnje, koja maštaju o vodovodu, a vodovod je ovdje skupa stvar, valja brdo kopati, teren je težak, ali, da ga ima, ovdje bi se mogle pričati priče o rijetkom kvalitetnom ekološkom povrtlarstvu, zemlje ima više nego li se to s puta čini, jer zarasla je i sakrivena, i onim silnim mineralima i golemom plodnošću, ona već dugo čeka da nahrani voće i povrće, a ne šipražje i draču.
Istjerani iz Rusije
Voda bi u ovom kutku zapadne Hercegovine danas bila ono što je ovim istim ljudima sedamdesetih bila - Njemačka. Jer stvari su se u međuvremenu promijenile, sve je globalizirano i dostupno, san o zapadu, gdje se živi nekoliko kilometara izvan grada u kojem su posao i škola, danas je ostvariv ovdje, otkuda se nekada bezglavo bježalo. A i danas. Pa mi bilo drago vidjeti golemi stari orah nad čatrnjom veličine omanjeg dvorišta; u hladu je mladi čovjek kuckao u stari poklopac automobilskoga motora, jedne iz brda odbačenih metalnih stvari i dijelova vezanih za automobile, brda kojemu samo on vidi smisao i namjenu, i sve će jednom valjda doći na red, sve će to Ante Čerkez jednom vratiti u ispravno stanje, "popeglati", obojiti, a ljudi vazda traže nešto za stare aute, kojih se teško rješavaju; stara auta su jedini dobri auti za ove uske i vrletne ceste, s kojih se doduše ne može nigdje sletjeti, ali ih se može gadno o kamen ulupiti.
"Kako ide, Ante?"
"A, iđe nekako, ko i u drugih, niđe danas ne iđe ko što je prije išlo..., ajte."
Više puta sam pomišljao o tom prezimenu Čerkez, i taman kad sam mislio da sam uspio, nalazeći svakakvih izvora, proniknuti otkud je ono dobacilo do Hercegovine, sve je palo u vodu uvidom u rijetke stranice očuvanog popisa ovdašnjega pučanstva iz 1742. godine, gdje fra Pavao Dragičević ovdje nalazi "...obitelj Petra Čerkeza sa 12 članova, Ilije Čerkeza 20...", što za više od stoljeća obara pomisao da ovi Čerkezi zapadno, mislim na Hercegovinu i Dalmatinsku zagoru, imaju ikakve veze sa onim Čerkezima, kojih je, nakon Krimskoga rata iz druge polovice devetnaestoga stoljeća, bilo istjerano iz Rusije preko pola milijuna, a dobar ih se dio tada bio razmilio golemim Otomanskim carstvom, te sam kod Prištine "našao" cijelo selo Čerkeza, ali oni su doista potomci tog naroda s Kavkaza, ima ih svih konfesija i narodnosti, ali ovi Čerkezi ovamo još mi nisu "jasni", niti sam pronašao neke suvisle izvore koji bi mogli kazati jesu li i njihovi davni preci s Kavkaza, koja ih je povijesna nevolja amo dovela, ako ih je dovela.
Čerkezi svijeta - samo je o prezimenu riječ - a našeg govornog miljea, baš kako je to i u drugih prezimena slučaj, zahvaljujući društvenim mrežama, dopisuju se i nastoje doznati što više o sebi samima i svojoj povijesti, zahvaljujući njihovim epistolarijama, doznao sam da ima oko tristo pedeset registriranih obitelji ovoga prezimena, ali više - ništa. Uza to, izgleda da su oni starinom odavde, čini se da su uvijek bili katolici, te da je iz ovog prezimena nastao golemi broj drugih prezimena. U Bosni Čerkezi također nisu rijetkost, premda ih se nevoljko bilo primalo, osobito u istočnoj Bosni, gdje age nisu htjeli muslimane za kmetove, radije su, primjerice na Romaniju, primali - Crnogorce. Topio se taj narod, stapao s drugima i dopala su ga brojna druga prezimena, vjere i narodnosti, ali mislim da su ovi Čerkezi na zapadu našega Balkanskoga poluotoka ipak nešto drugo nego ovi sa istoka.
Zaselak je lijep, prelijep. Da zapadna Hercegovina i Čerigaj u njoj nisu bili pod nikada i nigdje proklamiranom, ali vrlo primjenjivom "kaznom" bivšega sistema, ovdje bi stigla voda. Sistem koji je gradio najveće europske hidrocentrale, duge pruge kroz tvrde bosanske planine, nadvožnjake i druga čudesa, sigurno je mogao dovesti vodovod u neko jebeno selo! Baška oni samodoprinosi i druge mogućnosti. Bivša država tu je tek napravila betonsku čatrnju, grozno izgleda, čak mi se čini da beton može i rđati, kad nju vidim, ali i ona je dugo bila kakva-takva pomoć.
Obitelj u čije dvorište smo ušli - u žalosti je. Čovjek osjeća nelagodu kada se susretne s tim. Vama je do priče, a ljudima bome i ne mora biti. Znao sam za tu vijest, čitao sam o toj tragediji, onako u preletu, kako se i čitaju vijesti o nevoljama. Beba je ispala iz kolica, Antina, mali Josip, ma u jednom trenu, u jednom okretanju glave na drugu stranu, i vižljasti je dječačić ispao iz kolica. Strašno, neprebolno. Cijeli kraj je bio žalostan radi maloga Josipa, koji je smrću nakon šest mjeseci života, postao - rajni. Dijete koje nije stiglo ništa zgriješiti - čeka raj.
No, kako je fra Vendelin bio u mom društvu, njegov dolazak ljudima u žalosti, ipak predstavlja utjehu. On će se kratko i pomoliti pred malom kapelicom, koju su ovdje podigli Čerkezi, ima tu i jedan križ iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, zub vremena bio ga počeo mrviti, ali njihov rođak Velo dao sakupiti svaku mrvu kamena kojega je dao klesati njegov davno umrli djed, te se križ spretno "utopio" u patinastu kamenu masu; nanovo je postavljen i danas je i on, uz kapelicu, prastaru golemu obiteljsku čatrnju i orah, pod čijom sjenom Ante vazda nešto raducka, i voli taj orah, jer posađen je 1911., posadio ga did Ante, kada mu se rodio prvi sin, i nema tog Čerkeza koji bi dopustio da se išta s njega odreže! - jedna među znamenitostima ovog zaselka.
O Veli govore s radošću, kako se i govori o dragim rođacima koje se viđa rijetko, a kad dođu, ostave nešto za pamćenje. Nastanjen u Zagrebu, tamo je poznati ugostitelj, svaki put kad dođe amo uradi nešto što će ljude ovdje obradovati, a njega tamo u tom Zagrebu, gdje drži jedan od najpopularnijih restorana Mostovi (a sve su to mostarski mostovi, sjajni stari uratci pokojnoga Ćire Raića) činiti mirnim. Poznajem Velu (svijet je doista, ali doista mali!), sreo sam ga pred par godina u tom restoranu gdje ni brašno nije a da iz Hercegovine nije, ni ne sanjajući da ću nekada i negdje, evo ovdje, zateći njegov rodni dom. Uživao sam gledati te mostove i purgere kako se "dave" kušajući Hercegovinu na stolu, i Velu sam povezivao s Mostarom, ali i to je točno, tu se školovao i živio do odlaska na studije u Zagreb, mater mu je i danas tu, završio je ekonomski fakultet na vrijeme, nastojao "samoodrživo" studirati, i to je već bio početak jedne tipične hercegovačke priče u Zagrebu. Ili "pukovnik...." Ipak, gradovi su danas džungle, pa sve mislim, jednom će Velo, uporan i šarmantan, kada ga umore životi koji svaki dan traže novo dokazivanje, sve pustiti kraju, doći amo u staru kuću, dovući vodu i nastaviti život prastarih Čerkeza.
Lozja majka
No, najveća znamenitost ovoga sela ipak je jedna - loza. Janja Čerkez zbori da se "uvik zborilo da je loza starija od orlova vika". E, sad, trebalo bi vidjeti od kada se to govori, pa onda dodati tih par stotina godina "orlova vika". Janja je razgovorna i unatoč tragediji iz ožujka. Dolazili su neki ljudi, još za one države, "mirili je", i doista nevjerojatno: ta se stara loza, kvrgava i raspeta po vodilicama, kao da je umorna od neizbrojivih godina, odmah nad zemljom, promjera od cijeloga metra! Mislim, to kao da je stablo, a ne trs. Netko negdje zna o ovoj lozi, jedinstvenoj i posebnoj, možda je ona "lozja majka", kao one loze matice u francuskoj Provansi, gdje svaka vinogradarska i podrumarska obitelj čuva tu maticu, stoljećima je njeguje i s nje skida mladice za pokoljenja. Eto, tako mi izgleda ova, a doista ću potražiti nekoga tko bi mi mogao odgovoriti o kakvoj se lozi radi i nekoga tko bi mi mogao reći može li se jedna loza staviti pod zaštitu države!
Janja, majka Antina živjela je teška vremena ovdje. Kad su muški išli "trbuon za kruvon", a na ženama ostajalo sve. I čupala travu nekada mlada Janja, nevista u kući Čerkeza. "Uila me zmija za prs', šeset druge, otekla ruka, ne spada ona oteklina, i čuda li Božijega, bila mi ruka napuhana cilo vrime, ta ko da je bilo likarije za to, ali, kad sam, Bogu zavaljujuć, rodila prvo od troje dice, mog Antu, ode ona oteko ko da je nikad nije bilo!"
Mala Gabriejela jedna je među par djevojčica od ukupnih devetero đaka iz čerigajske škole. Kad se zacuri, i ona će vjerojatno put Širokog ili u široki svijet. Nekim je mjestima to naprosto suđeno. Samo će ova prastara loza ostati vječno tu, i jedina je koja zna tajnu starine Čerkeza.
PIŠE: Dragan MARIJANOVIĆ/oslobođenje
Vezani članci