Priče iz Hercegovine: Sva je planina nepročitano štivo

Davni biskup Pavao Dragićević i ono što je on zapisivao očito je mnogima  poslužilo  kao osnovni i najtočniji izvor za rastjerivanje magle nad mnogim nepoznanicama, osobito na zapadu Hercegovine, koju je on očito prepješačio u osamnaestom stoljeću, objavivši ''Popis Hrvata katolika 1741/42.''

Tajna u prezimenu

I sve što je naknadno pisano razrada je i dogradnja tog dragocjenog dokumenta. Na službenim internetskim stranicama župe Garevac, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, autor koji mi je zasad nepoznat, a moguće da je tamošnji župnik, rasvjetljava tajnu prezimena Domazet, o čemu sam i sam objavio neke pretpostavke: ''Prezime Domazet ima svoje porijeklo od imenice nadimka. Domazet je onaj koji se priženio, uvjenčao, koji je zasnovao svoju obitelj u ženinu domu. Da bi se narugali u selu, nazivali bi ih: uljez, pripuz, dopuz, rora. Uvijek je bio u kući, doma, kad je trebalo, doma je zet, danas bismo mi to rekli papučar, udao se. Domazeti su srednjovjekovni hrvatski rod, čija je starina u selu Raška Gora poviše Mostara, na Neretvi, gdje je spomen o pripadnicima toga roda sačuvan u nazivu zaseoka Domazeti, u kojem odavno nema stanovnika s prezimenom Domazet. Najstariji poznati zapis o tome rodu nalazi se u jednoj ispravi, sačuvanoj u arhivu župe Sućuraj na Hvaru. Tu je zapisano: 'Dana 26. travnja 1526. godine u Sućuraj je iz Hercegovine stigao sa svojim pukom prior fra Marko Domazetović, koji je našao crkvu i samostan spaljen od Turaka.' Starina današnjih Domazeta iz Cetinjske krajine je selo Pribinovići, pokraj Širokog Brijega, odakle su s ostalim prebjezima iz stare župe Mostarsko Blato krajem 17. stoljeća njihovi preci stigli na područje Satrića i Zelova pokraj Sinja. Upravo je u Pribinovićima u svom popisu Hrvata katolika biskup Pavao Dragičević 1741/42. zabilježio tri obitelji ovog roda: Antinu sa 6 članova, Vidovu s 5 osoba i 4-članu obitelj udovice Kristine Domazet. Tada je u Hercegovini živjela još jedna obitelj s ovim prezimenom: 13-člana obitelj Marijana Domazeta u Gorici, koja je pripadala staroj župi Posušje, a danas to selo pripada hercegovačkoj općini Grude. (...)''

Eto, otada u Domazetima nema više Domazeta, a vidimo dokud su sve dobacili, niti više ima ni priženjenih niti ikakvih zetova! Danas Domazeta ima i Srba i Bošnjaka i Crnogoraca i ni oni nisu od jučer, i njihovo je korijenje staro; pravoslavni su doselili u Hercegovinu iz Crne Gore i bome je tu zacijelo bilo priženjivanja; Domazeta Bošnjaka ima gotovo cijelo selo kod Ključa, a ljudi s tim prezimenom u Hrvatskoj, prema istom izvoru, danas ima više od tisuću. Sjećam se kad mi je pokojni Toni Pehar govorio ''Moji Raštegorci'', pa i sam tako nazivam stanovnike Raške Gore, premda mi se logičnijim čini zvati ih Raškogorcima. No, i tu je tajna u prezimenu.
Prezime Raštegorac također je nastalo ovdje i očito je sredinom osamnaestog stoljeća iščezlo odavde, pa ga se spominje u knjigama mnogih autora koji se bave podrijetlom prezimena. Ukratko, nakon nestanka odavde, prvi Raštegorac ubilježen u nekom starom dokumentu ''izronio'' je u kupreškom kraju, u Zloselima, te se dalje stoljećima to prezime širilo, ali najviše po i oko Kupresa,  iz njega su dakako nastala u druga prezimena, no to nije predmet moga pisanja, daleko bi to odvelo, samo sam htio podsjetiti da je ovo područje vazda bilo idealno za pobjeći iz njega, da se tu vazda teško živjelo, teže nego drugdje i kada je svuda bilo teško, a zanimljiv detalj o nekom Raštegorcu nalazim u, također jednoj od brojnih knjiga koje započinju sa ''Povijest prezimena...'', kako je neki Raštegorac, kovač po zanimanju, u osamnaestom stoljeću osvanuo u selu Dobrkovići kod Širokog Brijega, tražeći posao.

I na drugim mjestima nailazim na detalje o Raštegorcima kao dobrim kovačima, što potvrđuje dugu povijest kovačije na ovoj bezvodnoj gori, započetu u vrijeme starih Rimljana. Neka prezimena kakva su Šunjić, Aničić, Slišković, kojih je danas posvuda, nastala su baš u ovom zapuštenim i napuštenom kamenjaru, gotovo posve neistraženom, uz neke iznimke, osobito kad se o stećcima govori, pa je tako i dr. Dubravko Lovrenović neka istraživanja djelomično obavljena ovdje, "uzeo" kao indikator za svoju temu ''Istine i zablude o stećcima'', gdje u drugom dijelu, objavljenom u vareškom ''Bobovcu'', naslova ''Nepročitano ''štivo'', objašnjava opće zanimljivosti vezane uz stećke: ''Stećak je vršio funkciju komunikacijskog simbola ne samo između Boga i mrtvih nego, možda još i više, između Boga i živih. Tako se odvijalo višestoljetno kršćansko pripitomljavanje smrti u vremenu kada se živjelo teže, ali se umiralo lakše, humanije, jer se umiralo u krugu vlastite obitelji, u prirodi s kojom je čovjek živio i osjećao se organskim dijelom njezinih razvojnih ciklusa, što će reći rađanja i umiranja, za razliku od industrijaliziranoga društva u kom je čovjek otuđen od prirode i od drugih ljudi, u kome umire ili u bolnici ili nenadano kod kuće, nerijetko iznevjerenih očekivanja da mu moderna medicina otkloni bol, trpljenje, prazninu i, konačno, izbavi ga od smrti. No, natpisi na stećcima još uvijek su nepročitano "štivo" s obiljem informacija o pokojnicima, sredini i vremenu njihova življenja, "štivo" koje znanstveno tek treba valorizirati primjereno njihovu značaju. Rješavanju tog zadatka na svoj će način pridonijeti arheološko pretraživanje grobova, koje daleko zaostaje za analizom samih stećaka. To potvrđuju rezultati arheološkog pretraživanja grobova primjerice na lokalitetu Stećci u Raškoj Gori kod Mostara koji između ostalog - kao neka vrsta "podzemnih natpisa" - otkrivaju mnoge detalje o pokojnicima, kao što je njihova starosna dob u trenutku smrti, spol i prosječan životni vijek. Tako se pokazuje da između nešto više od 100 istraženih kostura ondje, 45 pripada muškarcima, 39 ženama, 24 djeci, dok se za 8 kostura spolna pripadnost nije mogla utvrditi. Životna dob pokojnika pruža sliku o jednoj zatvorenoj rodovskoj zajednici, na grub način svakodnevno suočenom sa smrću i umiranjem. Prosječan životni vijek kod tih 100 kostura iznosi 41 godinu. Žene su u prosjeku živjele oko 34, muškarci oko 43 godine, kod oba spola najviše se umiralo u životnoj dobi između 31. i 40. godine, što se kod žena tumači slabim higijenskim i medicinskim uvjetima prilikom porođaja, a kod muškaraca ratovima, pogibijama i bolestima. (...)''

Danas je drukčije to s godinama, ali ovuda svejedno gospodari teška tišina napuštenosti; nije to ona tišina za kojom čovjek traga, ne, to je ona iznuđena tišina, vi ju ''čujete'' i čini vam se da je ona samo privid bujnoga života koji je, kao kugom odnesen, nestao odavde. Ali, kako stećci ''govore'', ovdje govori i sve ostalo: nigdje, baš nigdje nisam naišao na toliki broj pojata i starih kuća, mnoge su još u dobrom stanju, tako zgusnutih po zaselcima. U Domazetima danas žive dvije obitelji; jedan vremešni bračni par, povratnički, to su Srećko i Dragica Raič; potekli su oni odavde, sedamdesetih se spustili u Mostar, stvarali život, stvorili sve što se u tom vremenu industrijalizacije moglo stvoriti, a to je ono osnovno: posao i stan. Stanovali su u naselju Zalik, na jedanaestom katu novogradnje, onda je došao rat i sve se promijenilo i pomjerilo, pogoni su zamukli, a život u gradu polako je postajao mučenjem za one koji više ne privređuju, nego samo ubijaju vrijeme.

Golemi vrt

Njihovo troje djece sredilo je svoje živote, onako kako ih se u današnjim gradovima bez industrije uopće može srediti, kćeri se sretno poudale, pa oni ne vidješe druge logike nego da se vrate k Raškoj Gori i svojim Domazetima. Imaju vrt, golem i tek djelomice i sukladno njihovim potrebama obrađen, pomalo se Srećko zabavlja i pčelama, ne zna puno o njima, ali ta tri ''ulišta'' nekako održava, a i uvijek mu netko priskoči iz grada i pomogne, jer, Srećku to i nije najvažnije, najvažnije mu je da mu se više ''ne grči oko glave'', da ne gleda više tu gradsku ''gužvu i frtutmu''. Dragica je vedra žena, puna života i humora. Njezin zvonki glas razliježe se Domazetima kao snažan pjev, od roda Pandža je, tu, iz blizine, pa, velim ''Srećko, nisi se ti baš nahodao tražeći sebi ženu'', a on će potiho: '' Nisam imao opanaka za ić dalje!'' ''Jes, jes...'' Dragica će, '' Kružio je on svukud, ali jopet meni doša!''

Kava, trešnje i hladna rakija, zujanje pčela i povjetarac usred krajolika iz starih filmova, pojate i ulišta, stari kredenac i vanjska kuhinja, šporet smederevac, rublje na vjetru. Što čovjeku više treba? A sjebe život dok to ne shvati.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje